Htjeli mi to ili ne za susjede smo samo Bosanci i Hercegovci

Piše: Nedžad Kušljugić

Devetnaestog decembra 1989. godine krenuo sam u vojsku, u tadašnju Jugoslovensku narodnu armiju. Bio sam u majici kratkih rukava, jer je bilo izuzetno toplo za to doba godine.

Poslali me u Beograd, u Gardijsku brigadu na Dedinju. Prvi dani… krađa novozadužene radne i uniforme za izlaske, čišćenje klozeta i jutarnja smotra, svakodnevnica je s kojom se svako ko je služio vojsku susretao.

Bosanac u Beogradu

U tim teškim danima naročito mi je pažnju privlačio Mersudin iz Sarajeva, zvali smo ga Merso. Umio je satima duhovito pričati viceve i anegdote. Nije se trudio biti prvi, ali je jednostavno privlačio ljude oko sebe. Vojnici iz Maribora, Čakovca, Trebinja, Paraćina, Skoplja… sjedili su ukrug, slušali ga i plakali od smijeha.

Dvadesetak dana po dolasku u kasarnu, prije polaganja zakletve, nije bilo moguće izaći u grad, pa smo uglavnom tako provodili slobodno vrijeme.

Otprilike mjesec dana po dolasku u vojsku, moj drug Nenad iz Maglaja i ja dobili smo dozvolu da izađemo u grad. Tumaramo ulicama Beograda i gdje ćeš drugo nego u Knez Mihajlovu i na Kalemegdan, razgledamo Beogradsku tvrđavu, pa u zoološki vrt.

U povratku, negdje kod Konjanika, sramežljivo ulazimo u jednu od tamošnjih kafana. Na stolovima karirani crveno- bijeli stoljnjaci i limene pepeljare. Za beogradske prilike bilo je rano za kafanu pa je u objektu sjedio samo jedan gost. Naručimo piće i kafu, a on nam prilazi i pita: „Je li slobodno?“. Sjedne s nama za sto.

Pita nas odakle smo, upoznajemo se, kaže Nenad da je iz Maglaja, a ja iz Tuzle, a on će na to: „A, Bosanci“, veli nam sad već nasmijani neznanac.

Pričali smo o svemu, ali ono što još uvijek pamtim je rečenica: „Vi ste Bosanci posebni, ali nam svima slijede ne baš sretni dani“.

Izolovani svjetovi

Skoro deceniju poslije našao sam se u okolini Zagreba, u Dugom Selu, gdje sam prespavao nekoliko noći. Nađem privremeni stan kod vremešne gospođe. Znam da je porijeklom iz Varaždina i ono što mi je ostalo u sjećanju u vezi sa njom je običaj da svako jutro prije doručka popije po jednu rakijicu.

Takav običaj u to vrijeme ni meni nije bio mrzak, te sam joj se na njen poziv svakodnevno pridruživao u očuvanju tog običaja.

Bila je vrlo prijatna gospođa, društvena, neopterećena politikom, nacijom ili vjerom, u borbi sa svakodnevnicom i mužem alkoholičarem vjerovatno nije ni imala vremena da stvarima u okruženju dodjeljuje druga značenja od onih sa kojim je odrasla i živjela cijeli život.

Pošto je znala kako se zovem i odakle dolazim jednom mi reče: „Ovdje u susjedstvu živi jedan Hercegovac, porijeklom je iz Mostara, Ivan mislim da se zove“.

Nikad nisam upoznao Ivana, niti sam imao vremena, a ni želju za tim.

Još tada sam tu njenu rečenicu povezivao sa onim kafanskim razgovorom od prije rata.

Ovaj neznanac iz kafane u Beogradu i starica iz okoline Zagreba za mene su mjera neke ljepše strane naših susjeda.

I danas vjerujem da veliki procenat Beograđana i Zagrepčana, kojima egzistencija nije vezana za političke stranke i politiku, a koji su iz straha za sebe i svoju porodicu napravili za sebe svoje male izolovane svjetove, o nama razmišljaju kao o zabavnim, pa neka im bude i glupim Bosancima.

Ne usuđuju se komentarisati ovo ludilo koje nam se dešava, neki da ne bi ostali bez posla, neki da ih se ne proglasi nacionalnim neprijateljima, neki da ih komšije i susjedi ne obilježe, i čekaju da ovo ludilo prođe.

A kad prođe, kada shvatimo da svima nama upravljaju politike kojima nije cilj očuvanje nacionalnog, vjerskog ili ideološkog identiteta, već da smo svi mi marionete i naivni šegrti u pretvaranju našeg u njihovo, ponovo će nas nazivati Bosancima ili Hercegovcima, bilo da se zovemo Nenad, Ivan ili Nedžad.

Vezani jezikom

To ne znači da ćemo tada živjeti u nekoj zajedničkoj državi ili da ćemo „čuvati bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga“, već samo znači da smo vezani jezikom, kulturom, pa i običajima i da imamo mnogo više zajedničkog nego onog što nas dijeli.

I što je još važnije, time eliminišemo neko novo buduće ludilo, ne zato što volimo one druge, nego zato što želimo miran život i blagostanje prije svega naše, a time i njihove djece.

Htjeli mi to ili ne, mi smo za “obične građane” u susjednim državama u konačnici samo Bosanci i Hercegovci.

Megafon.ba