Deveti život novinarstva: U brutalnoj medijskoj utrci za klikovima neviđeno iživljavanje nad žrtvom i njenom porodicom

Godinama struka bezuspješno traga za načinima kako stati ukraj „divljim medijima“ a zapravo je „prirodni ciklus“ učinio svoje: mjera neodgovornosti takvih medija dosegla je crvenu razinu u kojoj bi se sada upravo porodica ubijene Goraždanke i „uskrsnula mrtva pjevačica“ i njihove tragedije koje su zarad klikova i lajkova zloupotrijebili pojedini mediji, mogli osvetiti poput Frankeštajna i dovesti do potpunog gubitka povjerenja publike u te medije a samim tim i u njihovu kredibilnost na medijskoj sceni

Autor: Nermina Šunj – Kušljugić

Nakon informacije objavljene u medijima da je u subotu u krugu pijace Heco u sarajevskom naselju Stup ubijena žena E.M., u istim tim medijima ubrzo su osvanuli i podaci o identitetu žrtve. Objavljeno je umjetničko ime „ubijene“ pjevačice angažirane u jednom od tamošnjih ugostiteljskih objekata i njena fotografija preuzeta sa Facebook profila.

„Mrtva žena“ zvala redakcije

Nedugo zatim pojavljuju se informacije da je žrtva iz medijskih napisa zapravo E.G., da je živa i zdrava te da su mediji prvobitno objavili neprovjerenu informaciju. Da paradoks bude veći, niko od autora netačne informacije do saznanja da je pogriješio nije došao istraživanjem nego je „žrtva“ zvala redakcije kako bi im kazala da informacija o njenoj smrti nije tačna.

Osim što su ti mediji nanijeli nemjerljivu štetu E.G., njenoj porodici i prijateljima, jednaka šteta nanesena je novinarstvu i povjerenju u svakog novinara koji živi od „hljeba sa sedam kora“.

Nedugo nakon prve vijesti objavljena je informacija da se zapravo radi o 25 – godišnjoj djevojci iz Goražda S.D.

I dok policija hapsi osumnjičenog za ubistvo, bez obzira što smo mislili da je s demantijem „žive pjevačice“ profesionalno novinarstvo dotaklo dno, ponovo imamo priliku čitati na određenim medijima, profiliranim isključivo za objavljivanje crne hronike, da je zapravo i S.D. živa i zdrava a kao „dokaz“ tome prenose njenu objavu na Facebuku, fotografije i komentare njenih prijatelja?!

I u ovom slučaju vidljivo je da medij nije zatražio zvaničnu informaciju policije i tužilaštva kako bi prije objave ovakvih sadržaja utvrdili identitet ubijene, već da su isključivo vođeni informacijama objavljenim na društvenim mrežama. Takve informacije porodici i prijateljima žrtve ubistva na Stupu ponovo priređuju šok. Posve je moguće da se osoba sa istim imenom javila medijima jer nije rijetkost da postoje dvije osobe sa istim imenom i prezimenom. Međutim, očigledno je da kod autora pomenutog sadržaja nema profesionalnog preispitivanja da li je moguće da će pogriješiti u vezi identiteta, te da objava osobe sa istim imenom na Facebooku ne znači da informacija o ubijenoj Goraždanki nije tačna. Nema preispitivanja mogućnosti da je ponovo načinjena ista greška te ponovo nanesena šteta drugima i ličnom profesionalnom ugledu.

Još šokantnije je saznanje da su desetine medija po sistemu copy paste prenosile iste vijesti bez prethodne provjere istinitosti sadržaja, a riječ je o najosjetljivijim temama, vijestima o smrti nasilnim putem. Nema ni trunke odgovornosti ni empatije prema porodici koja možda do objave informacija uopće nije službeno obaviještena o gubitku.

Položaj novinara i medija u Bosni i Hercegovini je danas izuzetno pogoršan, najprije „finansijskim porobljavanjem“ medija zarad političke utrke za uticajem u kreiranju javnog mnijenja.  Uporedo s odgovornošću politike, mjera snishdljivosti medija koji su pristali na takav sluganski odnos ruši sve rekorde. Da šteta bude veća, u  takvom profesionalnom haosu „niču“ novi mediji čije stvarne vlasnike ne znamo a kojima je jedini cilj zarada. Senzacionalističke i lažne vijesti se „proizvode“ i plasiraju bez odgovornosti i po cijenu ugleda profesije i ugleda i sigurnosti drugih novinara. Nije onda iznenađujuće što su glave časnih novinara koje stoje na uspravnim kičmama izloženije „sječi odozgo“, političkim pritiscima pa i fizičkim napadima. Nije iznenađujuće ni odsustvo empatije u dijelu čitalačke publike prema medijima i novinarima koji su mete tih napada, čak i kada dolaze iz etabliranih medija s jasnom vlasničkom strukturom i uređivačkom politikom. Zato jer je publika, raspamećena slučajevima poput „uskrsnule mrtve pjevačice“, izgubila povjerenje u medije.

Samouništavanje medija

Godinama struka bezuspješno traga za načinima kako stati ukraj „divljim medijima“ a zapravo je „prirodni ciklus“ učinio svoje: mjera neodgovornosti takvih medija dosegla je crvenu razinu u kojoj bi se sada upravo porodica ubijene Goraždanke i „uskrsnula mrtva pjevačica“ čije su tragedije, zarad klikova i lajkova zloupotrijebili pojedini mediji, mogli osvetiti poput Frankeštajna i dovesti do gubitka povjerenja publike u te medije a samim tim i u njihovu kredibilnost na medijskoj sceni.

Megafon.ba