Uljezi među novinarima

Piše: Nermina Šunj- Kušljugić

Zastupnica u Parlamentu Bosne i Hercegovine Aleksandra Pandurević (SDS) na svom je Twitter profilu objavila screenshot navodne prepiske kolege iz Parlamenta, SNSD-ovca Staše Košarca i novinara na RTRS-u. Sadržaj poruka, ako su vjerodostojne, nedvosmisleno svjedoči o sramotnoj ulozi pojedinaca koji se predstavljaju kao novinari a zapravo u sprezi s političarima časnu žurnalističku misiju svode na najprizemniji politički PR i diskreditaciju neistomišljenika.

Medijski egzekutori ili novinari

Nažalost, nije ovo prvo naše saznanje ove vrste i pitanje je hoće li poput nekih sličnih, već viđenih, s vremenom biti zaboravljeno ili će napokon sugerirati novinarskoj zajednici da zakonskim sredstvima „uperi prstom“ u pojedince koji kaljaju novinarski obraz.

Otvoreno je ovdje i mnogo drugih pitanja. Od toga kako zaštititi javne ličnosti od napada medijskih i nasilnika s društvenih mreža, do pitanja otkud nekome nečiji sadržaj mobilnog telefona, ko je kome proslijedio i zašto?  

Posmatrajući, međutim, slučaj isključivo s etičkog aspekta novinarske profesije, zaključak nema alternative: upaljen je alarm i bez rezerve prema bilo kome treba javno progovoriti o ljudima koji se nazivaju novinarima, a zapravo svojim radom ozbiljno narušavaju kredibilitet časne profesije.  

Novinar, bar tako bi trebalo da bude, visokomoralna je osoba, s općim obrazovanjem i s najmanje fakultetskom diplomom. Osoba koja je prošla brojne treninge i edukacije i ima talent i želju da se uopće bavi novinarstvom.

Međutim, slučajevi poput pomenutog „političkog PR-ovca“ i to s javnog servisa Republike Srpske, šalju lošu poruku javnosti i novinara svode na nezaštićenu javnu ličnost, loše plaćenog radnika, nepismenog i nemoralnog pojedinca.

Ne čudi onda što se brojni novinari počinju baviti drugim profesijama. Zbog ugroženog ličnog i profesionalnog integriteta i egzistencije odlaze i ostavljaju prostor osobama poput pomenutog novinara, koji u javnosti šalje lošu poruku o načinu funkcioniranja medija u BiH. Nažalost, slika je velikim dijelom istinita.   

Zato, itekako ima razloga za brojne inicijative medijskih organizacija poput Media.ba, Udruženja BH novinari, Vijeća za štampu BiH, za uspostavljanjem transparentnijeg „poretka“ u medijskoj zajednici. Od potrebe objave podataka o izvorima finansiranja medija, do uspostavljanja baze podataka o novinarima iz koje bi bilo vidljivo ko su vlasnici medija, kakve su obrazovne i profesionalne reference novinara.

Ohrabruje i pojava digitalnih platformi poput Analiziraj.ba i Rasrinkavanje.ba, prvih za analizu usklađenosti medijskih sadržaja s najvišim principima profesije, a druga je uglavnom fokusirana na razotkrivanje lažnih vijesti.  

Sve dok se ne uvede red u novinarskoj profesiji imat ćemo i još jedan, po novinarstvo vrlo opasan trend, plaćenih PR tekstova koji su prešli granicu klasične PR promocije. Ako i postoji potpisan ugovor između medija i naručioca, ako su državi plaćeni porezi, ne znači da je takav vid rada etičan, posebno ako tekstovi ne promoviraju rad institucije/ naručioca već diskreditiraju treću osobu. Imat ćemo selektivno zgražavanje i istraživanje kriminala i korupcije ali samo u redovima iz kojih nije pristigla donacija, grant, plaćeni oglas ili reklama.

Međutim, u medijskom mraku koji zauzima sve više prostora, Megafon.ba nakon istraživanja čitanosti određenih medijskih sadržaja urađenog za vlastite potrebe, zaključuje da se dešava i pozitivan trend za medijsku zajednicu. Naime, čitatelji/gledatelji/slušatelji prezasićeni „ekskluzivnim“ pričama koje nakon bombastičnog naslova često ne nude ničeg najavljenog u tekstu ili su u pitanju lako uočljivi neargumentirani napisi bez priče i „druge strane“, sve više tragaju za informacijama koje su im korisne za svakodnevni život. Tragaju za informacijama koje se tiču egzistencije, novosti iz propisa koje se tiču rada, zapošljavanja, penzioniranja, zdravstvenog osiguranja, obrazovanja.

Istina, medijske pismenosti u publici nedostaje ali je i činjenica da se čitalačka publika, bjesomučno bombardirana informacijama, samoopismenjava.

Analizom vijesti i medija koji ih „razočaraju“, vrše selekciju na medije koji informiraju, izvještavaju, razotkrivaju kriminal i one druge, medije koji lažu i spletkare. O diferenciranju čitalačke publike po principima etniciteta i „rodoljublja“ nekom drugom prilikom ali masovnost medija i informacija i kod publike dovodi do izoštravanja kriterija.

Sankcija javnosti

Javni servis BiH je u ozbiljnim finansijskim pa i problemima funkcioniranja. U pitanje je doveden kredibilitet i povjerenje publike u ovaj medij i njegove entitetske segmente. Pa će, trebalo bi vjerovati, i slučajevi poput novinara s početka ovog teksta biti najstrožije sankcionirani kako bi se dokazalo da je riječ o slučaju a ne pravilu.

Mediji i novinari koji posežu za opasnim „krivinama i prečicama“ na teškom i trnovitom novinarskom putu, međutim, i više nego od sankcije koja se ogleda u gubitku ugovora o radu, trebalo bi da se plaše sankcije javnosti, dakle čitalačke publike od koje dobrim dijelom indirektno ovisi i finansiranje i opstanak medija. Jer i publika već diferencira sadržaje i medije na one koje poštuje i one koje ne čita, jer im ne vjeruje.  

Megafon.ba/UG Megafon