Tifa Tučić: Slabovidne osobe su nekada imale šansu za posao, besplatna pomagala

,,Kultura i svijest građana je na niskom nivou. Često se parkira ispred našeg udruženja. Zatvore nam ulaz u prostorije“..    

Piše: Samir Mujakić

Osobe oštećenog vida, ali i druge osobe s invaliditetom se svakodnevno suočavaju s mnogim izazovima, od predrasuda i stereotipa do arhitektonskih prepreka. A velike preprike su im rupe na trotoarima, cestama, loša regulacija saobraćaja, neprilagođeni prilazi, gužva i buka, nepoznat i neoznačen teren, parkirani automobili na trotoarima, kante za smeće, loše postavljene taktilne vodilice na trotoraima.

POTREBNO KONSULTOVATI KORISNIKE

U posljednje vrijeme kao i svim pješacima problem stvaraju biciklisti i romobili, koje je teško čuti, koje građani voze po trotoarima i u zonama za pješake. U Tuzli je postavljeno nekoliko zvučnih semafora i pokušaj postavljanja taktilnih vodilica na ključnim raskrsnicama u gradu.

Izvršna direktorica Udruženja građana oštećenog vida Tuzla (UGOV Tuzla) Tifa Tučić, za Megafon kaže da nikada prilikom postavljanja nekih orijentira za osobe oštećenog vida iz Gradske uprave Tuzla nas nisu konsultovali ili pitali na koji način da to urade.

Tifa Tučić, izvršna direktorica Udruženja građana oštećenog vida Tuzla 8Foto: S.M./Megafon)

,,Dobra volja je jedno i to poštujemo i cijenimo, samo kada se to radi trebali nas konsultovati kako da urade. Lijepo je što su postavili zvučnu signalizaciju na najprometnijim raskrsnicama u gradu, samo što su postavljeni paralelno ili unakrsno. Kada prelazimo ulicu čujemo jedan dio. Gubi se zvuk”, kaže Tučić.

Taktilne vodilice na ulicama Tuzle (Foto: S.M./Megafon)

Prema istorijskoj građi iz arhiva UGOV Tuzla, nekada su lokalne vlasti vodile brigu o potrebama slabovidnih osoba. Svako dijete oštećenog vida je prije polaska u školu bilo kategorisano. Pozivi za kategorizaciju slali su se putem centra za socijalni rad u mjestu stanovanja djeteta. Pohađali su uglavnom specijalne škole u Sarajevu i Derventi. U Derventu su slali slijepe osobe prerasle za školu kako bi završile kurs za telefoniju, ili četkarski ili korparski zanat. Slijepi su se u Osijeku obrazovali za pakere. Većina ih nije uspjela dobiti posao u struci zbog predrasuda. Telefonisti su se uglavnom uspjeli zaposliti. Na poslovima telefonista u preduzećima pretežno su zapošljavane slijepe osobe. Pitanje pomagala rješavalo se preko Republičkog Odbora, kasnije Republičke konferencije Saveza slijepih Bosne i Hercegovine. Brajeva mašina, bijeli štap, reproduktor sat i druga pomagala dobivala su se besplatno. Nabavku pomagala kao i adaptaciju telefonskih centrala finansiralo je penzijsko-invalidsko osiguranje.

Osobe oštećenog vida se suočavaju sa brojnim barijerama (Foto: S.M./Megafon)

,,Prije 92. godine osobe oštećenog vida školovale su se u Centru za slijepu djecu i omladinu u Sarajevu. I tada je manji broj djece oštećenog vida pohađao osnovnu školu. Nije to bilo kao sada inkluzija. Ipak i pored inkluzije djeca odlučuju da ostanu kod kuće. Postoji više razloga. Kada se dijete oštećenog vida školuje u specijalnoj školi onda gubi dodatak za tuđu njegu i pomoć. Sve to zavisi kako je u kojem kantonu, gradu ili općini regulisano. U nekim kantonima gubi dodatak u nekima ne, pa je to vjerovatno jedan od razloga da dijete ostaje kod kuće. Pitanje je hoće li dobiti posao nakon završetka škole. Ima ih pohađaju nastavu u školama koje poznajem iz našeg udruženja. Problemi su udžbenici kojih nema štampanih u Brajevom pismu. Zahvaljujući našoj organizaciji i saradnji sa školama mi smo snimali udžbenike u audio formatu. Ministarstvo je printalo udžbenike u A3 formatu linearno. Kada se vrši kategorizacija, ne piše koja je vrsta podrške potrebna djetetu sa oštećenjem vida, a to je jako važno. Nekome treba font 12, nekome veći, nekome pozadina drugačija, jer nijedno oštećenje vida nije isto”, navela je naša sagovornica.

Malo ili nikako pažnje posvećuje se romskoj djeci oštećenog vida. Prema saznanju u UGOV Tuzla ta djeca izostaju s nastave ili uopšte ne dolaze.

,,Da li zbog pedrasuda prema njima ili defektolozi koji bi trebali raditi s njima ne posvećuju pažnju, to bi mogla biti neka dva razloga ili postoji i neki treći razlog. Na žalost”.

U ulici Kazan mahala u centru grada gdje se nalazi Narodno pozorište Tuzla, Arhiv Tuzlanskog kantona, konzulat Republike Hrvatske, mnogo ugostiteljskih objekata, velika je saobraćajna gužva. Kako se u toj gužvi i uopšte u saobraćaju snalaze osobe oštećenog vida.

,,Kultura i svijest građana je na niskom nivou. Često se parkira ispred našeg udruženja. Zatvore nam ulaz u prostorije. Javno preduzeće za saobraćaj i komunikacije postavilo je samo jednu taktilnu traku na raskrsnici ispred MUP-a TK. To je bilo samo i ostalo u pokušaju da se i na ostalim raskrsnicama postave. U Beogradu u autobusima najave koja je stanica u nekim tursitičkim mjestima. U Turskoj svi trotoari u gradu imaju taktilne trake. Lično zbog sigurnosti krećem se samo poznatim putem u gradu”, kaže Tučić.    

Izvršna direktorica UGOV Tuzla smatra da je status slabovidnih osoba prije rata bio znatno bolji.

Malo žalbi Uredu ombudsmana za ljudska prava BiH (Foto: S.M./Megafon)

,,Uz napredak tehnologije i privatizacije danas se ove osobe teško zapošljavaju. Zanimljivo je napomenuti da se i na postojećim telefonskim centralama po odlasku slijepih radnika u penziju ne primaju druge slijepe osobe. Nažalost, i među nama ima onih koji doprinose održavanju stereotipa. Ako se dobro ne pokažu na radnom mjestu, poslodavci nalaze opravdanje da na posao ne prime drugu slabovidnu osobu. U svakoj firmi prije u BiH nakon penzionisanja telefoniste zaposlena je druga slabovidna osoba. U posljenje vrijeme uz projekte Grada Tuzle za organizacije osoba s invaliditetom i Federalnog ministasrtva za rad i socijalnu politiku dobivamo podršku za zapošljavanje“.

SVAKODNEVNA DISKRIMINACIJA

„Generalno, gdje živimo, lično sam nezadovoljna odnosom kada je u pitanju zapošljavanje. Ne znam kakvu školu treba završiti da bi dobila ili neko od slabovidnih osoba dobio posao. Potpuno slijepe ili visoko slabovidne osobe se incidentno zapošljavaju na otvorenom tržištu rada” . 

Kada se priča o Zakonu od diskriminacije, skoro svakodnevno osobe s invaliditetom su diskriminisane, jako se malo žale i ne koriste institucije Ombudsmena za ljudska prava, kaže Tifa Tučić, izvršna direktorica Izvršna direktorica UGOV Tuzla.

Tekst je nastao uz podršku Evropske fondacije za demokratiju (EED). Njegov sadržaj ne odražava nužno službeno mišljenje EED-a. Odgovornost za informacije i stavove izražene u tekstu u potpunosti je na autoru.

Megafon.ba