Tajni sastanak Mrke i Škore na Majevici

Tokom susreta na Majevici 1992. godine, Škoro je Mevludinu Paočiću Mrki donio pismo djevojčice koja se tada nalazila u Bijeljini i o kojoj majka Tuzlanka, od početka rata nije znala ništa.

„Kažem ja njemu, neka dijete samo rukom napiše to pismo, nemoj da me izlevatiš“, kaže Paočić.

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Od usputne informacije o čovjeku koji je do prije godinu, dvije, iz Lopara često dolazio u Gornju Tuzlu da u čaršiji igra šah s prijeratnim komšijama i nekadašnjim školskim drugovima, krenut će pitanja, gdje li je, šta se dogodilo s njim i zašto više ne dolazi. Niko ništa nije znao, ali je guglanje njegovog imena (pošto ne želi javno govoriti, u tekstu koristim samo nadimak Škoro) dalo rezultate.

GDJE JE NESTAO ŠKORO

U internet prostranstvima skrio se i jedan blog, napisan sad već tome ima decenija. A napisao ga je upravo čovjek za kojim smo tragali. Napisao je kako je, dok je u ratu bio pripadnik Vojske RS-a i čuvao liniju oko Lopara, jedne noći krajem 1992. godine, u majevičkoj šumi dogovorio susret sa pripadnikom Armije RBiH.

Na prvu se priča činila pomalo nevjerovatnom. Međutim, zbog takve se priče brzo našao i broj mobitela, našla se i njegova kuća ali ga nije bilo. Komšiluk kaže, Škoro radi od zvijezde do zvijezde, nikad ga nema kući.

Javio se na telefonski poziv i jedva smo se sporazumijevali jer se u pozadini čuo zvuk motorne pile.

Kazao je tada da se nalazi visoko u Majevici, radi za nadnicu, teško mu je nakon povrede ruke.

„Ne bih ja o tome više, eno meni pomirenja na Busiji“, kazao je u telefonskom razgovoru, mislivši na rekreacioni centar koji se gradi u majevičkom području Busija, gdje će biti otvorene desetine radnih mjesta za stanovništvo Lopara i Tuzle i gdje mu je obećan posao.

„Ja sam razočaran u sve“, rekao je.

Na fotografiji je Paočić sa djecom – brižno čuva kopiju teksta o njegovom doprinosu odbrani BiH, objavljenog u jednom od ratnih biltena Armije RBiH (Foto: N.Š.K./Megafon)

Kazao mi je kako se zove čovjek s kojim se početkom rata sastao na liniji ratnog razgraničenja.

„Ako on hoće neka govori, nemam ja problem s tim, samo ja nisam više za priče, nije mi ni do čega“, kazao je Škoro.

Mevludn Paočić Mrko se zove čovjek s kojim se sastao.

NEMAM PUŠKU, SAMO MUZIKU

Opet potraga, sada za Paočićem. Vožnja kroz naselje u kojem živi, raspitivanje, ništa tada nije dalo rezultate. Ipak, jedna facebook poruka rezultirala je tek ovih dana, skoro godinu kasnije.

Našli smo se u restoranu jednog hotela na Ircu. Na licu „žilavog“ 62- godišnjaka, koji se nekada bavio i karateom, rat, rad i borba nakon rata da se s malo primanja preživi, ostavili su traga.

Pravili smo pauze tokom razgovora jer su i emocije činile svoje. Godinama nije pričao o tom iskustvu 1992. na Majevici.

U Armiji RBiH je u to vrijeme bio vezista u jedinici smještenoj na Tetimi podno Majevice, na samoj ratnoj liniji razgraničenja. Tom je ratnom rasporedu prethodilo njegovo iskustvo u bivšoj JNA u Vranju, u odjelu za radarsku kontrolu zračnog prostora.  

„Sa Škorom sam stupio u kontakt preko radio veze. Škoro nije bio na radio vezi već je imao svog vezistu. Kad god dođem na položaj, kad nemam šta raditi, uključim se i onda ih tražim. Ima li ko ovdje? Ja sam tu da vam puštam muziku. Ja nisam došao da ratujem. Ja puške nemam, kao što je nisam ni imao, samo pištolj. Onda se oni uključuju. Pusti nam ovu pjesmu, pusti nam onu pjesmu. Imam ja kasetofon, kažem im, može i žensko da pjeva a može i muško. Kažem ja, nemam puške imam samo kasete i muziku i tako sam se upoznao sa Škorom“, započinje svoju priču Paočić o ratnom događaju koji će pamtiti dok je živ.

Kaže da su ga u jedinici stalno opominjali, ali da ga niko „nije mogao suzbiti“.

Mevludin Paočić Mrko (Foto: N.Š.K./Megafon)

„Kaže Škoro meni, ja sam puno muslimanskog hljeba pojeo… Pitao sam možemo li da se vidimo. Kaže on meni, može ali s brda na brdo da ti mahnem. Hajde dobro, ali reci mi gdje si da znam gdje da dođem. De ispali jedan metak. I puče metak uzrak. Kažem mu de drugi ispali, kaže on meni nisam nijednog ispalio. Što znači da nas je njegov onaj prisluškivao, mislio je da me navede njemu da dođem. I kad je opalio drugi metak onda sam čuo gdje je. Onda sam jednog snajperistu poveo sa sobom da me prati, da se Škoro i ja vidimo. Ali, šta ako se budemo vidjeli s brda na brdo i ako budemo komunicirali, mogu nas vidjeti snajperom. Snajperista je ostao na jednom mjestu a ja sam prešao preko neke livade i kad sam krenuo u šumu, preda mnom se stvorio čovjek u uniformi, sa automatom u rukama. Kaže, stani, kud si pošao. Ja raširio ruke…“, prisjeća se Mevludin Paočić detalja susreta i tada nakratko prekidamo razgovor jer je počeo plakati.

„I kažem ja njemu, vidi ti što je Srbin, vidi mene nemam ništa a ti s automatom. Kaže on, ma automat je zakočen. Ali, nikakav problem nije otkočiti automat i pucati u mene. U tom momentu on spusti automat i priđe meni. Pozdravimo se i uđemo u šumu, sjednemo da nas ne bi ko vidio sa linija.

Počeli smo pričati“.

IMAMO A NEMAMO

„Sjedio je s moje lijeve strane i pušku je ostavio sa svoje lijeve strane da je ja ne mogu dokučiti. Pričali smo kako je kod njega, kako je kod mene. Kaže on meni, nemoj Mrko da bi nas napali nekad. Kažem mu ja, nikad ti neću javiti kad će naš napad. To da znaš. Nemoj ni ti meni, ali ako nekad bude napad i ako te uhvate, samo traži Mrko da dođe.“

Mrko i Škoro se nikada ranije nisu poznavali. Paočić priča nadalje otkud želja da se susretne sa vojnikom iz suprotstavljene vojske, šta ga je ponukalo da inicira taj susret.

„Ja sam bio inicijator tog susreta, mene je to interesovalo da vidim zašto ratuje. Zašto ratuju? Kaže on meni, mi samo čuvamo svoju liniju, misli na Lopare. Kaže on meni, a sve je ovo u đavola otišlo.

U međuvremenu, još dvojica se pribiližavaju kroz šumu. Pitam ga ja hoću li imati kakvih problema od ove tvoje dvojice. Jer šušti nešto i on meni kaže, ako budu dolazili bit će dvojica, čuli su da smo pričali pa su možda došli za mnom. Ali, ne sekiraj se. Jedan od njih je bio komandir njegove čete, koji je nosio zvijezdu petokraku na lijevoj strani prsa. Kad su prišli, kaže, zdravo. Vidiš ti ove petokrake, ja volim Tita najviše na svijetu i uvijek petokraku nosam na lijevoj strani, ako budu pucali neka me onda ubiju. Moji neka me ubiju ako im smeta. Titove slike i dan danas imam u kući.

(Foto: N.Š.K./Megafon)

Izvadili su iz džepa polovku rakije, ponudili su i mene. Rekao sam da ne pijem. Ponudili su me cigarom, uzeo sam. Kaže Škoro, ja Mrko ne pušim pa evo ti kutija cigara, ponesi. Ja kažem, ma ne treba mi, imam ja cigara, mi dobivamo svaki dan po kutiju. Mada nismo dobivali po kutiju, dobivali smo po dvije, tri cigare i to u duhanu, da se može smotati. Ma najviše za pet cigara. Ali sam ja kupovao na pijaci pa ponesem sebi. Stavim ruku u džep i razmišljam, hoću li iz džepa pogoditi one skuplje cigare da mu pokažem da imamo, a nemamo“.

Pita me, gdje ti je linija, kažem ja evo tu odmah. A linija mi bila kilometar dalje, ali samo da im dam do znanja da ne idu dalje. Nije smio otići da ubere luk, ima tu blizu u bašči. Kažem idi uberi, izađi slobodno, ne smije niko pucati. Nabra Škoro sebi luka, nikad nisam vidio većeg luka, ko dinje. Popričali smo još malo i rekli su mi da sam došao kroz miniranu livadu“, priča Paočić ali pošto bi i drugim putem rizikovao od snajperista, odlučio je krenuti istim putem kojim je i došao.

„Kad sam se vratio nazad, odmah me je naša vojna policija zgrabila da dam izjavu što sam tamo išao“.

Paočić kaže da je za daljnu komunikaciju dogovorio sa Škorom šifre jer je i Škoro imao problema „sa svojima“.

PISMO ZA MAJKU

„Upoznao sam i Škorinog komandanta Milana i rekao mi je ranije da ima snahu u naselju Crno Blato u Tuzli, u Doknju. Otišao sam gore i našao tu ženu. Žena mi reče da joj je dijete u Bijeljini. Da joj je čovjek poginuo u bazenu kod Lopara. Rekao sam Škori za tu ženu i da treba da ode i nađe to dijete. Kaže meni Škoro otići ću ja pješke za Bijeljinu za tebe ako treba.

Rekoh mu, neka dijete samo rukom napiše to pismo, nemoj da me izlevatiš. Ja ću sići i uzeti to pismo.

Kad sam se išao vidjeti s njim dao mi je to pismo. Jedan komad papira, smotan. Piše, draga mama ja sam dobro, tu i tu se nalazim. Kad sam otišao ženi, nisam baš vjerovao da je to pismo dijete pisalo ali me je majka razuvjerila. Kad sam joj dao pismo, žena je pala u nesvijest, prepoznala je rukopis. Tražila je od mene da je razmijenim, nudila i da plati ali ja nisam htio, nema govora o tome, da kad se rat završi da meni policija dolazi zato što bih razmjenjivao ljude za pare. Samo sam joj rekao gdje se vrše razmjene, na Brčkom ili kod nas, na Banj Brdu. I tako je otišla“, priča nam Paočić.

„Zovem jednom, kažem, pravio sam pekmez, poslat ću ti na tromblonu zakačene. Kaže on meni pošalji tri tegle, a pošto smo ranije dogovorili šifre, to znači sastanak u 3 sata. Jer su nas pratili, ali mene nisu mogli naći. A ja njih jesam. Recimo, svaki put kad je bilo granatiranje Tuzle, Dubajić naredi: gađaj u 3 sata. Ja odmah zovem komandu, jer nisu me mogli uhvatiti a ja njih jesam.

Jedne prilike me je Škoro zamolio da mu javim ako vidim negdje njegovu kravu, jer mu je pobjegla. Ni danas mu nisam rekao da je krava prešla liniju i da je brzo bila pojedena. Kako da mu kažem, kad je od te krave živio“.  

SUSRET NAKON RATA

Nakon završetka rata, Škoro i Mrko su se ponovo vidjeli. Ovaj je put Škoro napravio prvi korak.

(Foto: N.Š.K./Megafon)

„Nisam ni znao da će doći. Ja došao kući, kad sjedi neko. Kaže meni amidža kojem je sin poginuo u ratu, a bilo je to odmah nakon završetka rata, ali je pričao sa Škorom vrlo ljubazno, evo došao ti neko.

Nisam ga prepoznao, nego on kaže, ja sam Škoro. Ispričali smo se. Imao je neki kombi nakon rata, bavio se prevozom. I na tome se i završilo to naše poznanstvo. Svako svojim putem. Takav je život bio“.

Paočić je po zanimanju profesionani vozač. Radio je u TTU 10 godina. Danas ima 62 godine, radi na pijaci, prodaje suđe. Prima boračku naknadu 230 KM i čeka svoju penziju ali mu nedostaju dvije godine radnog staža.

ISTA PITANJA

Vrlo emotivno reagira kad se prisjeti rata, posebno iskustava koje je imao kao vezista. Nakon zvaničnog razgovora mnogo je govorio o razgovorima s nekim ljudima, o tome kako je sudjelovao u spajanju telefonskih poziva djevojke i momka na relaciji Tuzla – Bijeljina.

I danas postavlja ista pitanja o ratu i razlozima, a ponajviše o ljudima koji su morali ali ne i željeli ratovati.    

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba