STOP FEMICID (3) Amira Avdić: Zašto se žene sklanjaju u sigurne kuće, zašto se nasilnika ne skloni od žrtve?

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

Žene su progovorile, reći će mnogi naši sagovornici kada pričamo o prevenciji nasilja nad ženama. I to je dobro, nikad se glasnije nije polemiziralo o femicidu. Međutim, mnoge žene su progovorile iz straha nakon ubistva u Gradačcu, jer mnogo dublje razmišljaju o tome kako može da završi „prvi šamar“. Razlozi njihove dosadašnje šutnje, također, mnogo mogu reći o tome kako društvo može da ih zaštiti.  

LJEKARI MOGU PRIJAVITI NASILJE

Amira Avdić, predsjednica Udruženja žena „Srce i duša“ iz Prokosovića kod Lukavca, za Megafon podsjeća na veliku anketu koju su njihove članice radile prije nekoliko godina.

„Pitale smo žene kakvo je stanje po pitanju nasilja u njihovim porodicama. Rezultati su bili poražavajući. Kroz anketu smo vidjele koliko osoba trpi nasilje ali neće da kažu, ne smiju, ili ih je stid. Ubi nas taj sram da govorimo. Naravno, poslije ovoga što se desilo u Gradačcu, ali i u Živinicama, žene su progovorile.

Vezani tekst:

STOP FEMICID (2) Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće u Tuzli: Što hitnije represivno djelovati prema nasilnicima

Bile smo nedavno na skupu u Gradačcu kada nam je prišla jedna žena koja je 22 godine trpila nasilje od muža, ali i od svekra i djevera. Sa četvero djece bila je smještana u sigurnu kuću i ona nam kaže: šta ću kad se smjestim tu, sa djecom, među četiri zida, nigdje nisam dospjela. Niti mogu šta vidjeti, niti naučiti, a on je ostao u kući, da radi šta hoće, da se ponaša kao da se ništa nije desilo. Ja sam se morala vratiti kući.

Sve te žene koje se ekonomski osnaže žele da žive izvan sigurne kuće. Mada i kad su osnažene tih problema ima mnogo. Susrećem se sa ženama, obrazovanim, na visokim funkcijama, ali imaju neki vid nasilja u porodici.

Mnoge žene ne znaju šta je nasilje, jer nije to samo kad te muž istuče. Masa je drugih vidova nasilja. Često radimo sa Centrom za socijalni rad i oni nam te probleme iznose“, kazala je naša sagovornica. Međutim, kako ohrabriti mnoge koje još uvijek šute o svemu što se događa među četiri zida kada ostanu same sa nasilnikom.

„Žene su takve, teško se otvaraju javno, ali hoće nama kazati. Mi smo tu, kao nevladin sektor, da budemo spona između građanki i ljudi koji donose odluke za dobrobit tih žena i njihove djece. Žene često trpe nasilje zbog djece, jer misle gdje ću sa djecom, ekonomski sam ovisna o njemu, ili ne mogu se vratiti majci, bratu, sestri. I moraju da trpe“.  

Avdić nam je ispričala da je prije nekoliko dana informirana o ženi, veoma ekonomski osnaženoj, ali  komšiluk tvrdi da svakodnevno čuju vrištanje iz njihove kuće, zbog čega je pitaju hoće li zvati policiju. Međutim, ona uvijek nađe neki izgovor kojim umanjuje problem te tvrdi da nema razloga za pozivanje policije.

„Plaši se da kaže, jer nakon dešavanja u Gradačcu, dva, tri dana smo pričali o Nizami dok nije sahranjena. Cijelo vrijeme se priča o nasilniku. Zar ga trebamo toliko spominjati. Zar mu treba toliku medijsku pažnju davati. Ti si počinio zločin, neću više da te spominjem, ne zanima me šta si, ko si. Djeca se uče tome. Treba govoriti o ljepšim stvarima, ali danas, nažalost, kaže se ako je neko malo blesav, on je in, on je faca, veoma često nailazim na omladinu koja tako rezonuje“.

Predsjednica Udruženja žena „Srce i duša“ je govoreći o sistemu zaštite žrtava nasilja, navela primjer Slovenije kao funkcionalan i efikasan. Zato što sve intitucije koje i mi imamo, svi zakoni koje i mi imamo, provode i poštuju.

„Mehanizmi, načini, zakoni, sve to kod nas postoji, ali se ne primjenjuje. Nego se gleda, prema kome se primjenjuje. Imamo mi postupke kako treba zaštiti žrtvu. Ali, treba da postoji sinergija. Ne mora ona lično ići da prijavi, da prolazi neke procedure. U slučaju Nizame Hećimović, kada se sklonila u porodicu, niko se više nije njom bavio. Ne smije se dogoditi da žena mora da hoda od jedne do druge institucije da priča šta joj se dogodilo, a on slobodno hoda i ponaša se kako hoće. Valjda treba i drugu stranu ispitati.

Dvije godine smo radile projekte vezane za žene i imale smo nekoliko okruglih stolova, gdje smo sa centrima za socijalni rad i sa direktoricom Doma zdravlja u Lukavcu, razgovarale o tim pitanjima.

U slučaju kad muškarac istuče ženu, dom zdravlja odmah treba da prijavi policiji. Veoma često idem ljekaru i vidim kad je saobraćajni udes, policija dođe i pravi zapisnik. Skoro sam bila svjedok da je sin doveo majku koju maltretira muž. Nisam vidjela policiju. Pružena joj je ljekarska pomoć i poslana je na UKC Tuzla, i to je sve“.

Doktorica Sedija Arapčić, v.d. direktorice Doma zdravlja Lukavac, za Megafon kaže da postoji protokol u službi Hitne pomoći DZ Lukavac, kada im se obrati osoba sa povredama.

„Za sve povrede u hitnoj pomoći ima poseban protokol po kojem se vodi evidencija povreda. Za sve što je sumnjivo, a nije jasno rečeno, doktori pozivaju policiju. Ide prijava, policija dolazi i tako se završava pregled. Onda se preporučuje šta slijedi dalje, ali to se mora evidentirati uz prisustvo policije“, kazala je doktorica Arapčić.

Dom zdravlja Lukavac (Foto: N.Š.K./Megafon.ba)

Moguće je, dakle, i da ljekar ne procijeni da povrede s kojima dođe žrtva treba prijaviti i da se žena vrati kući nasilniku. Stoga je važan, kažu naše sagovornice, odnos i ljekara u prevenciji femicida.

Također, predsjednica Udruženja „Srce i duša“, iznijela je ideju o kojoj se malo govori, da nasilnik žrtve koja je smještena u sigurnu kuću, treba da ima jednako ograničenu slobodu kretanja i življenja kao i žena u sigurnoj kući, da na neki način i on bude pod nadzorom.

NADZOR NAD NASILNIKOM

„To treba riješiti na drugačiji način nego sada, da se i nasilnici odvoje. Ako treba, ići će na posao, ali pod nadzorom, kao da je u zatvoru. Onda bi se trebalo raditi s njim, da se vidi hoće li se promijeniti. Godinama pričam i pitam, zašto postoje samo sigurne kuće za žene?“, kaže naša sagovornica Amira Avdić.

Vjeruje da bi se o toj temi moglo mnogo reći, jer činjenica da se žrtva skloni od nasilnika i da procedura zaštite žrtve što se tiče institucija često tu i završi, šalje lošu poruku ženama koje bi se možda odvažile da potraže pomoć i zaštitu.  

Istraživanje Megafon.ba pod nazivom „Pravo i(li) pravda za žrtve nasilja u porodici“ je izrađeno uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM)  i  Institute for Democracy  and  Mediation  (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj je isključiva odgovornost Megafon NDN d.o.o. Tuzla i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

 Megafon.ba