SREBRENICA: Genocid je sudski dokazana historijska činjenica koju ne mogu poništiti šutnja i negiranje

U Memorijalnom centru u Potočarima klanjana je dženaza i obavljen ukop posmrtnih ostataka 33 žrtve ubijene tokom genocida počinjenog nad Bošnjacima Srebrenice i okolnih gradova u julu 1995. godine.

Najmlađa danas ukopana žrtva je 16-godišnji Osman Cvrk, a najstarija Šaha Cvrk, ubijena u 82. godini života.

Traga se za još najmanje 1.000 ubijenih

Od 8.372 ubijenih u genocidu, u mezarju u Potočarima do sada je ukopano 6.610 žrtava a još se traga se više od 1.000 ljudi.

Posmrtni ostaci niti jedne danas ukopane žrtve nisu kompletni. Upkos tome što je prošlo 24 godine od genocida, zbog pokušaja egzekutora da prikriju zločin, kosti žrtava su nakon masakra izmještane u sekundarne masovne grobnice a šutnja u dijelu srpskog naroda koja i danas prati ovaj najstrašniji zločin počinjen na evropskom tlu u novijoj historiji, jedan je od razloga sporosti u pronalaženja posmrtnih ostataka ubijenih. 

Uz svesrdnu pomoć politike i medija, svjesnih da su razmjere počinjenih zločina u Srebrenici historijski fakat i civilizacijska  sramota, u dijelu srpske javnosti otvoreno se negira genocid iako je potvrđen brojnim presudama međunarodnih, domaćih i sudova u regionu. O postupcima koji su bili dio udruženog genocidnog poduhvata ispisano je hiljade dokumenata, svjedočenja preživjelih, žrtava torture neshvaljive civiliziranom svijetu.

Presude Haškog tribunala, odnosno, Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MMKS) dokumenti su koji trajno svjedoče o genocidu u Srebrenici.

Presude za genocid

Nekadašnji vrhovi komandant Vojske Republike Srpske Radovan Karadžić je za genocid i druge ratne zločine počinjene u BiH između 1992. i 1995. godine pravosnažno je osuđen na doživotni zatvor.

U prvostepenom postupku, za genocid u Srebrenici i druge teške zločine, na doživotnu kaznu zatvora osuđen je Ratko Mladić bivši komandant Vojske RS-a, te Ljubiša Beara, Zdravko Tolimir i Vujadin Popović. Tolimir i Beara su u međuvremenu preminuli.

Genocid u Srebrenici sudski je dokazana činjenica za koju su međunarodni i sudovi u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji do sada izrekli kazne zatvora duže od 700 godina pri čemu je 47 osoba osuđeno jer su bili nalogodavci i neposredni izvršitelji počinjenih zločina, podsjeća u srijedu Balkanska istraživačka mreža (BIRN) sa sjedištem u Sarajevu, portal specijaliziran za praćenje sudskih procesa u regiji povezanih s ratnim zločinima.

Na dugotrajne kazne zatvora, između ostalih su pravomoćno osuđeni Drago Nikolić, Dragan Obrenović, Momir Nikolić, Radivoje Miletić, Milan Gvero, Dražen Erdemović prvi koji je priznao krivicu za strijeljanje u Pilici, lično ubio oko sedamdeset osoba.

Prvu pravosnažnu presuda za genocid u Srebrenici Haški sud izrekao je Radislavu Krstiću zamjeniku komandanta Drinskog korpusa VRS-a 2004. godine, osudivši ga na 30 godina zatvora.

Izricanja kazne za Karadžića u martu ove godine, pred Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za krivične sudove u Hagu, u dijelu javnosti u bh. entitetu Republika Srpska dočekan je s neodobravanjem, ponavljane su oštre i negativne kvalifikacije na račun Tribunala, a presuda uglavnom nazivana „politički motiviranom“ i uperenom protiv cijelog srpskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Bez empatije za žrtve

Ovakva iskrivljena slika i zaoštrena retorika vjerno je medijski podržana u istupima i komentarima novinara tamošnjeg javnog servisa. Međutim, u javnim komentarima i analizima potpuno se ignoriraju dokazane činjenice  i skreće pažnja sa sadržaja presude, te „zaboravlja“ da je Karadžić tokom suđenja imao na raspolaganju sve pravne mehanizme za odbranu, sve potrebne dokaze, te da je Haški tribunal osnovan od uglednih međunarodnih sudija i tužilaca čiji je rad upravo na ovakvim predmetima pod lupom javnosti i posebno nosi rizik da svaki netransparentan ili pravno neutemeljen korak poljulja njihovu reputaciju.

Sasvim je razumljivo da dio stanovništva koji ne promišlja te činjenice na način „dublji“ od onog koji im se plasira iz političkih i medijskih centara u RS-u, presudu Karadžiću doživljavaju kao lični i poraz cijelog srpskog naroda u BiH. Poruka presude je upravo suprotna. Presuđena je konkretna osoba, odgovorna za djela koja mu se stavljaju na teret i samim tim bi to trebalo značiti olakšanje za svakog časnog građanina RS koji nije isprljao ruke zločinom.

Zato podsjećamo na samo neke dijelove presude Karadžiću koja se odnosi na genocid u Srebrenici, a koju je javno, pred kamerama stotina domaćih i svjetskih medija, pročitao sudija Van Pruse Jonsen (Vagn Prusse Joensen).

Iz sažetka presude Karadžiću, Pretresno vijeće je konstatovalo da je Karadžić 8. marta 1995. godine izdao strogo povjerljivu Direktivu broj 7, koja sadrži dio teksta u kojem se Drinskom korpusu naređuje sljedeće: “Stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.

Negiranje dokaza Haškog tužilaštva

Iako je Karadžić tvrdio da je Direktivu 7 potpisao, a da je nije pročitao niti je bio svjestan tog dijela teksta, Pretresno vijeće je razmotrilo dokaze koji pokazuju da se nakon izdavanja Direktive 7 dostava humanitarne pomoći u značajnoj mjeri smanjila, da su se uslovi u Srebrenici pogoršali do “katastrofalnih razmjera” i da su do kraja juna neki od stanovnika tog mjesta umrli od gladi.

U svojoj odbrani Karadžić je tvrdio da je Pretresno vijeće pogriješilo: kada je zaključilo da je on naredio da se zarobljenici prebace u Zvornik gdje su kasnije ubijeni, kada je zaključilo da je on u to vrijeme znao da se u Srebrenici odvijaju ubijanja i kada se oslonilo na njegove aktivnosti nakon pogubljenja u Srebrenici kako bi utvrdilo njegovu namjeru.

Uzimajući u obzir konstatacije Pretresnog vijeća u vezi s Karadžićevim aktivnim nadzorom nad operacijom ubijanja, realizaciju plana koji su provodili njegovi potčinjeni, ulogu njegovih bliskih saradnika na terenu, činjenicu da je on s njima održavao redovne kontakte tokom cjelokupnog provođenja operacije ubijanja, kao i činjenicu da su zatočenici prebačeni u Zvornik gdje su pogubljeni, Žalbeno vijeće je konstatovalo da Pretresno vijeće nije pogriješilo kada je zaključilo da je jedini razuman zaključak iz ukupnih dokaza taj da je Karadžić naredio da se zatočenici prebace u Zvornik.

Što se tiče Karadžićevog argumenta da je Pretresno vijeće pogrešno protumačilo njegove riječi iznesene pred Skupštinom bosanskih Srba 6. augusta 1995.godine, Žalbeno vijeće napominje da se Pretresno vijeće u svojoj konstataciji da je Karadžić dijelio namjeru da svaki muškarac, bosanski Musliman iz Srebrenice, bude ubijen, oslonilo na žaljenje koje je on izrazio u vezi s činjenicom da su neki muškarci, bosanski Muslimani, uspjeli proći kroz linije bosanskih Srba.

Genocid je bio pomno planiran

Žalbeno vijeće napominje da Karadžić pogrešno prikazuje konstataciju Pretresnog vijeća da je on znao za ubijanja koja su se dogodila 13. jula 1995. godine. Konkretno, Pretresno vijeće je konstatovalo da je Karadžić znao za ubijanja u skladištu u Kravici i da je imao razloga da zna da su počinjena i druga ubijanja. Pretresno vijeće je ispravno utvrdilo da je primanje na znanje informacije o ubijanju između 755 i 1.016 muškaraca, bosanskih Muslimana, koje su držale snage pod njegovom kontrolom u skladištu u Kravici, bilo dovoljno da aktivira njegovu obavezu da istraži taj i druge s tim povezane zločine u Srebrenici i da kazni izvršioce.

Megafon.ba