Ramiz Frljanović, čovjek koji ispravlja greške sistema

Jedan od ko zna kojih po redu rutinskih zadataka bolničara iz Lukavca Ramiza Frljanovića, kada je shvatio da teško bolesna D. Renić, povratnica u srpsko naselje Krtova kod Lukavca, nema gdje niti ima koga da joj pomogne, posebno će ga dojmiti. Reakcija na sudbinu Renićke odvest će ga u misiju koja prevazilazi okvire posla bolničara. Danas je, a što su nam ispričali i Nedići iz Sižja kod Lukavca, dobro poznat svakom srpskom povratniku u okolini.

Za sve što treba, od medicinskih usluga, nabavke hrane ali i kafe i razgovora, povratnici prvo zovu Ramiza Frljanovića.

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Sve je počelo prije dvije, tri godine kada je bolničar Doma zdravlja Lukavac, Ramiz Frljanović, svjedočio da pacijentica D. Renić, teško bolesna, nakon okončanja bolničkog liječenja u Tuzli, nije imala gdje.

U Krtovi, srpskom povratničkom naselju uz samu administrativnu liniju sa bh. entitetom Republika Srpska, gdje ni kao brojna druga obližnja naselja ni danas nemaju područnu ambulantu, čekali su je hladni zidovi oskudnog doma i suprug u krevetu, jednako bolestan, skoro nepokretan. Djeca su bila daleko u svijetu.

PACIJENTICU O KOJOJ NIJE IMAO KO DA BRINE HTIO ODVESTI SVOJOJ KUĆI

Renićka je u međuvremenu preminula ali Frljanović, kako kaže, zna da je učinio sve što je mogao.

A mogao je svojevremeno, kako to obično i jeste procedura, samo obavijestiti porodicu da dođu u bolnicu po pacijenticu. Mogao je eventualno smjestiti u auto, iz bolnice odvesti njenoj kući i završiti posao. Međutim, kako je ispričao za Megafon, ne bi mirno zaspao da se nije pobrinuo za te ljude. 

„Otišao sam na lice mjesta, našao sam njenog sina koji je u međuvremenu došao u BiH i rekao da on treba da dođe po majku. Rekao sam da ako nema gdje, da ću je ja dovesti sebi. Međutim, čovjek je prihvatio, vratili smo je kući i od tada sam bez naloga svaki drugi dan išao kod Renićke, dao terapiju prema preporuci ortopeda sa Kliničkog centra Tuzla.

Krtova, povratničko naselje u Lukavcu (Foto: Megafon.ba)

„Na sve to me je ponukala činjenica da je žena stara, muž joj je bio bolestan, nepokretan“, ispričao je Frljanović tadašnje utiske koji su ga uznemirili kao čovjeka i od kada razmišlja o sudbini srpskih povratnika u okolini Lukavca, većinom bolesnih i slabo situiranih ljudi.

„Neka niko ne misli da ja imam neku korist od toga. Apsolutno nemam koristi. Moja najveća korist je ljubav koju ja pružam i koja se meni uzvrati“, kaže Frljanović koji je, kako je rekao, i sam narušenog zdravlja. 

„Mene je ponukala činjenica da je taj narod, neću reći zanemaren nego su sirotinja, stari, nemoćni. Najviše me je to pogodilo. Pogodilo me je jer sam i ja imao staru majku i u krajnjem slučaju imam samog sebe. U svakom pacijentu gledam sebe. Ja sam čovjek od 60-tak godina i kada pogledam pacijenta pomislim da se to sutra može i meni desiti“.

Kada je proglašena pandemija, ljudi o kojima govori Frljanović bili su među najpogođenijim. Za vrijeme strogih antipandemijskih mjera nisu mogli izvan kuće a nisu imali nikoga pri ruci.

Osim užeg dijela Lukavca, Frljanovićev teren za koji je kao bolničar bio zadužen su naselja Sižje, Krtova 1 i Krtova 2, te ambulanta Panjik. Za obilazak stanovništva u Panjiku, kao i za Rosulje, Milino Selo, Tumare i Jaruške bio je zadužen i njegov kolega.

Od svih pobrojanih naselja jedino su Jaruške bošnjačko povratničko naselje.

Jedan od Frljanovićevih terena bez naloga Doma zdravlja, bila je i posjeta porodici Nedić iz Sižja, Bogdani, Vojinu i njihovom sinu Daliboru, kada su bili u izolaciji zbog Covida. Znao je da nisu imali nikoga ko bi im pružio medicinsku pomoć ili donio hranu.

„To je jako fina porodica koja živi od svog rada. Gaje stoku, koze, uzgajaju voće, plasteničko povrće. Nikada nisam imao nalog od porodičnog ljekara da ih posjetim. Međutim, Voju sam poznavao od prije rata i kada sam vidio da su oboljeli, da su sami, na sve načine sam pokušavao da im pomognem. I danas me zovu kad im treba pomoć, zapravo to stanovništvo iz povratničkog naselja me uvijek zove kad im je potrebna neka pomoć“. 

TI LJUDI SU DOŠLI DA UMRU NA SVOM OGNJIŠTU

„Povratnici Srbi su 90 posto stari i veoma bolesni. Navest ću primjer i pacijenta iz Lukavca, kojem ne bih pominjao ime, koji je bio dobrostojeći, kćerka mu je u Austriji, također je izuzetno situirana. Nedavno je, nažalost, preminuo. Međutim, kada je bio teško bolestan mene su ljudi zvali da se pobrinemo za čovjeka. Pobrinuli smo se za papire, dozvolu za sahranu, potvrdu o smrti. Ponavljam, 80, 90 posto tih ljudi su stari i bolesni i zaslužuju našu pažnju“.  

Ramiza Frljanovića njegova misija svako malo odvede i na obronke planine Ozren, u neselje Vrbak. Obilazi teško bolesnog povratnika koji, bliže od centra Lukavca, nema ambulante u kojoj bi mogao zatražiti pomoć.   

Sektorske ambulante ponedjeljkom i četvrtkom uspostavljene su samo u Milinom Selu, na Panjiku i u Jaruškama. Dva dana u sedmici Frljanović tamo odlazi sa kolegom ljekarom iz Doma zdravlja Lukavac.  

Sistem je ovim ljudima, a što je vidljivo na terenu, po makadamskim putevima, zatvorenim područnim školama, oštećenim kućama, pružio tek minimum svega potrebnog za život. Uprkos tome, Frljanović kaže da kroz razgovor s povratnicima nikada nije čuo da se neko kaje što se vratio u prijeratni dom. 

„Njihova najveća ljubav je rodno ognjište. Oni se ne kaju. Oni su sretni, zadovoljni iako nemaju bog zna šta. To je stanovništvo staro, iznemoglo, bolesno i to su ljudi koji kažu, mi smo došli da umremo na svom ognjištu“, kaže Frljanović.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba