NEUM KROZ ŠPIJUNKU: Kad ti Sejo servira picu iz kornera

Autor: N. Šunj – Kušljugić

Znaš da si stigao u „gradić na litici“ tek kad moraš da usporiš na prvoj raskrsnici jer svi voze sporo, pažljivo, a pokraj ceste te dočekaju ljudi s komadima kartona u rukama. To su im flomasterom ispisane reklame za vile i apartmane.

Pitaš koliko apartman, a on te ispravlja: „Vila je to gospon! Pedeset eura po danu“.

Kažeš mu: Skupo brate, pa kilometar ima od plaže“, a on već gleda kroz tebe, traži drugog „klijenta“.

Sad će vama Sejo donijeti picu

Pitaš ima li na internetu neka stranica da vidiš prvo kako to izgleda, da se ne vozaš sve sa stvarima okolo. Misliš podrazumijeva se da ima, pa vila je zaboga, a on potpuno ignoriše tvoje pitanje.

„Pa dobro, doviđenja gospon“.

Kasnije ti na parkingu njihovi kompanjoni, što zauzmu jedno mjesto, a ne vidi im se plaćeni račun za parking na šoferšajbi možda i zbog velikog kartona na kojem piše „apartmani, sobe, povoljno“, šapatom kažu: „Ma vidim ja da ste vi neki fini svijet, ovo sve go seljak, čuj skupo im..!“

Ko nije rezervirao u hotelu ili kod lokalnih vlasnika, ima da prođe njihovu „makljadu“ a i da plati skuplje nego inače.

Svugdje je to tako u jeku sezone, ali nigdje kao u Neumu nema toliko neosjetljivosti na izbor mjesta za odmor, razloge i socijalni status gosta. Svaki pokušaj cjenkanja osuđen je na propast, a gost dobiva ime seljak iz Bosne.

Kad su se ono cjenkali za smještaj pored ceste na ulazu u Neum s dvoje mladih Kineza, baš bi moje uho voljelo čuti kako li za njih kažu, seljak iz Kine?

Ideš malo predahnuti od puta. Nije ni podne, već je 30 stepeni celzijusa, a kafa u bašti pored mora bi prijala.

Taman si se godinama naviknuo da ti naručiš kafu a on ti donese kavu, kad eto čovjeka u crnim hlačama i bijeloj kušulji, s crnom leptir mašnom oko vrata.

Kaže: „Eh! Izvolite“.

Kažemo šta ćemo. Nismo dugo čekali, nosi dvije šolje s kafom, ali s pola metra razdaljine, skoro napravio špagu. Zapeo iza suncobrana što su mu gazde trampavo postavili nasred puta između dva reda stolova.

„De, boga ti pridrži, izvini, da se sad ne vraćam okolo. Sad će vama Sejo donijeti i picu  s prave strane, hoću boga mi“.

Nije važno što smo i picu hvatali u zraku, pa što nam je i naplatio „sa strane“.

Kaže na kraju: „Et’ vidi ti to, fali mi marka sitno za kusur…“

Uredu je jarane. Kad ti je dosta marka a ne euro.

Smjestiš se napokon, sunce je u Neumu toplo kao i na hrvatskom primorju, voda slana kao i u hrvatskom moru, sladoled košta kao i na hrvatskom primorju, samo što te kad izlaziš iz vode dočekaju bosanski tabani, vise s ležaljke, umočeni u plićak.

Pokušavaš se sjetiti kako ono ide s plimom i osekom, možda nisi dobro savladao gradivo. Ležaljke na ivici plaže. Kad si došao nisu bile.

Navečer, dok piješ kafu u obližnjoj ljetnjoj bašti, bude ti lakše i shvatiš da si ipak naučio lekciju o plimi. Vidiš uredno poredane ležaljke duž plaže, ali samo dva reda, i to udaljene od vode najmanje pet metara. Poredane tako da na pojedninim mjestima ima prostora da se prođe.

Poredali već za sutra oni momci što ih izdaju u zakup i na koje grme Bosanci po medijima. Ali šta može nejaki momak, kad hanuma hoće „kiseliti“ noge u plićaku i to „drito“ s ležaljke.

Foto: Megafon.ba

U Neumu su prošle godine završili lijepo uređeno šetalište duž obale. Tek se nekako navečer vidi da je Neum u augustu pun gostiju, kad ljudi izađu u šetnju. Uglavnom su to porodični ljudi. Puno je djece.

Bašte nisu baš prepune, ali kad je u velikoj bašti hotela „Zenit“, muzičar na sintisajzeru zasvirao “Šotu” sa šetališta su ljudi silazili i hvatali se u kolo. Bosanci, ko će drugi.

A tek kad je zasvirao “Moravac”, sklanjaj se dva metra u stranu ako nećeš u kolo. Iz sigurnosnih razloga.

Kineskinja sve snima na mobitel. Sve poskakuje okolo, traži prave uglove, pa sa strane, pa čučne…

Kad je počela svirati neka balada, samo dva para na podiju plešu. Činilo se da su Česi.

Znaš da si u Bosni i Hercegovini i kad ti konobar kaže, „evo piće a hrana, ne zamjerite ako malo kasni vidite gužve“. Dobro.

Znaju da si iz Bosne kad pogledaš haljinu istaknutu ispred radnje uz šetalište, a prodavačica te prostrijeli pogledom „znamdajenećeškupiti“.

Slabo se prodaje sve. Gledaš kupaći kostim, i možeš se zakleti da je onaj isti od prošle godine. Onako gledaš, jer ko još bez nužde kupaći kostim kupuje na plaži. Jer žena imala, nemala, bez dva kostima najmanje na more ne ide.

Ali, valjda znaju ti prodavci najbolje šta im je najprofitabilnije. Voljela bih da znaju, da ne kukaju na Bosance da su sirotinja pa ne kupuju.

Koliko ponude, toliko novca

Kupuješ, gledaš, radiš ono što možeš, što ti se nudi i što je na raspolaganju.

Dakle, i kad svira moravac, ima se ko u kolo uhvatiti.

Foto: Megafon.ba

Kad su dva festivala u augustu u Neumu, folklora i hrvatskih narodnih pjesama, u publici nema slobodnog mjesta.

Na svakom koraku su frižideri sa sladoledima i svi jedu sladolede. Iznajmljuju se pedaline i skuteri, i gosti ih voze kao i u drugim primorskim mjestima.

Da ima više restorana, ali prilagođenih za porodične izlaske, bili bi puni.

Da ima više parking mjesta, bila bi popunjena. Osim šetališta i renoviranih objekata lokalnih mještana koje izdaju pod zakup u sezoni, ništa se novo ne gradi, ne otvara.

Da ima žičara gdje bi tek Neumljanima bio kraj.

Ima u Neumu puno Bosne i Hercegovine, ima gostoprimstva, ima i licemjerja, pomalo i predrasuda, ima i luksuza, gostiju koji dolaze iz bh. društvene kreme, a ima i „sirotinje“. Ima i stranih turista.

Međutim, u Neumu, jedinom bh. primorskom gradu, sa iznimnim turističkim potencijalima godinama zapravo, suštinski, nema ničeg novog.

A nisu za to krivi ni seljaci iz Bosne, ni seljaci iz Kine.

Megafon.ba