Meliha i Tanja su prijeratne školske drugarice pronašle zahvaljujući društvenim mrežama

Nikada nećemo znati koliko je tačno prijateljstava obnovljeno, koliko poruka i zajedničkih fotografija razmijenjeno putem društvenih mreža među ljudima koji su kontakte i susrete sami inicirali, daleko od očiju javnosti. Mnogi su se okrenuli pozitivnim stranama društvenih mreža i koristili ih kao dobar put da pronađu osobe s kojima su dijelili lijepe trenutke u djetinjstvu, ali su zbog rata prekinuli sve kontakte.

Naše sagovornice Meliha i Tanja rado su podijelile s nama svoja iskustva, ali kako nisu javne ličnosti i žele da tako i ostane, u tekstu koristimo samo njihova imena.

Svojim su iskustvima potvrdile i teoriju psihologinje Maje Zorić koja kaže da, kakva god da nam je politička i društvena klima, „društvena smo bića i težimo povezivanju“.

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

Meliha živi u Sarajevu, u području koje je tokom rata bilo pod kontrolom Vojske RS-a. Njen otac je ubijen u jednom od ratnih logora u okolici Sarajeva. Kada se odlučila kontaktirati neke od ljudi o kojima godinama nije znala ni jesu li živi, kaže za Megafon da nije imala predrasude, jer su uoči rata bili djeca.

PONOVNI SUSRET U ŠKOLSKOM DVORIŠTU

„Povod za uspostavljanje kontakta je bila inicijativa jedne od školskih drugarica. Oformila je grupu na Facebooku sa imenom škole, godištem naše generacije i našeg odjeljenja i krenula u potragu.

Imala je već neke osobe u bliskim prijateljima, oni su opet imali neke druge i tako… krug ljudi se polako širio. Ne mogu tačno da se sjetim ko me je kontaktirao, ali zahtjev za članstvo sam dobila i ja. Nisam puno razmišljala o prihvatanju jer nisam vidjela ništa sporno u tome.

Kontaktirati sa nekim ko je bio dobar dio vremena prisutan u mom životu, najbolji period možda, sa nekim ko je dobrim dijelom uticao i gradio ono u šta ili koga sam izrasla, a opet odnos koji je silom prilika naprasno prekinut ratom, značilo je preispitati sebe, a i to isto društvo u smislu kakve i kolike je posljedice rat napravio, s obzirom na to da smo živjeli na “suprotnim stranama”.

Sumnju u njihovu “nevinost “u smislu učešća u ratu, eventualnim zločinima i slično nisam imala s obzirom na to da smo u vrijeme početka rata bili djeca od 14 godina.

Nakon oduševljenja zbog razmjene informacija o mjestu stanovanja, objave zajedničkih fotografija, porodičnim statusima, poslovima i slično, dogovorili smo i susret nakon 17,18 godina, naravno, ispred škole.

Došli su oni koji su bili u mogućnosti zbog obaveza, zbog udaljenosti, s obzirom na to da većina više i ne živi u BiH. Došlo je nas desetak.

Susret je bio emotivan na više načina, barem sa moje strane, a koliko sam mogla procijeniti i kod ostalih je bila slična situacija.

Evociranje uspomena, prisjećanje na neke događaje, ljude, situacije, kao da je obrisalo te godine “pauze”.

Korisnici društvenih mreža osnivaju grupe putem kojih međusobno komuniciraju (Foto: Internet)

U kontaktu sam ostala sa svima iako sada manje komuniciramo nego tih prvih dana kada smo se tek pronašli.

Prosto, imam uvid u to gdje su, šta rade i drago mi je vidjeti i znati kako žive, a na osnovu onoga što već objave na društvenim mrežama.

Odlazak poslom u Novi Sad sam iskoristila i za susret sa jednom od drugarica, i na moje i na njeno zadovoljstvo.

Moram priznati da smo temu rata svjesno i namjerno, po prečutnom dogovoru, izbjegavali osim pojedinosti koje nas se lično tiču, poput gubitka članova porodice.

Reakcije ljudi iz mog okruženja na taj susret su bile šarolike, od totalne osude (?!) do potpunog odobravanja, no nisam od onih koji žive po mjerilima javnosti općenito pa mi to ni u ovom slučaju nije bilo važno, osim naravno porodice koja je sasvim pozitivno reagovala“, ispričala je Meliha svoje iskustvo ponovnog uspostavljanja kontakta sa prijeratnim školskim drugaricama i drugovima.

I Tanja je iz Sarajeva. Uoči rata živjela je na području gdje je kontrolu, također, imala Vojska RS. U to vrijeme odlazi iz Bosne i Hercegovine, ali se povremeno vraća, jer neki od članova njene porodice još uvijek žive u BiH. U Sarajevu je kroz osnovno i srednje školovanje stekla mnogo prijatelja koji su danas rasuti po svijetu. Za naš portal je kazala da ih danas traži uglavnom putem društvenih mreža.

„Kada sa nekim ljudima odrastaš i život vas razdvoji, naravno da su mi bitni kao i želja da ih nađeš i da ih ponovo možeš pitati, kako si mi, i kada možeš da se ponovo nasmeješ, znaš, to je najlepši deo života kada nađeš i stupiš u kontakt sa voljenim osobama“, kaže Tanja.

„Prvi kontakti preko društvenih mreža su bili sa nekoliko ljudi kojih sam se uvek sa osmehom sećala i onda sam počela da razmišljam o tome kako i na koji način da ih pronađem. Društvene mreže su mi pomogle u tome“, kaže Tanja.

OBNAVLJANJE POKIDANIH VEZA

Maja Zorić, psihologinja iz savjetovališta Psiholuminis u Prijedoru, pojašnjavajući želju ljudi koju iskazuju na društvenim mrežama za ponovnim uspostavljanjem kontakta, ima veoma jednostavnu definiciju te pozitivne pojave: „društvena smo bića i težimo povezivanju“.

„Osobe, koje su bile školskog uzrasta u vrijeme izbijanja rata, ostale su uskraćene za neke informacije o drugima, gdje su, šta rade. Facebook i ostale društvene mreže pružile su im šansu da stupe u kontakt, bez obzira na daljinu i opet su se povezali.

Maja Zorić, psihologinja iz savjetovališta Psiholuminis u Prijedoru (Foto: M.Z./Privatni arhiv)

Imali su mjesto gdje mogu da prepričaju neke doživljaje, da se prisjete lijepih vremena, da saznaju nešto novo o njima u sadašnjosti, ali i da razmijene mišljenja o ratu i kako su sve to proživjeli.

Mi smo u Bosni i Hercegovini svakako svjesni činjenice da je u proteklom periodu došlo do velike migracije stanovništva i da su neki “bolje sutra” potražili daleko od naših prostora. Veze su se nažalost pokidale, kontakti su se izgubili.

Kao sistemski porodični terapeut ne mogu da ne razmišljam i o narativu koji se odnosi na geografsko porijeklo. Ono ne samo da uključuje baš to nego sa sobom nosi običaje, određena ponašanja vezano za to.

Možda nostalgija “tjera” ljude da obnavljaju kontakte. Mislim da smo vec duboko zagazili u poslijeratno vrijeme i da je konačno vrijeme da stare rane zacijele. Stičem utisak da je baš ovo jedan od dobrih pokazatelja da ljudi loše kolektivno iskustvo ostavljaju iza sebe i razmišljaju u pravcu da je vrijeme da to sve prevaziđemo. Društvena smo bića i težimo povezivanju“.

EVOCIRANJE LIJEPIH SJEĆANJA

„Drago mi je da vidim da se više ne povezujemo isključivo po etničkoj pripadosti kako nam je nekada bilo nametnuto. Vodimo se principom ugode, principom “zelim nekoga pored sebe zato sto je takav”. Ako tako razmišljamo lako je razumjeti da se javlja potreba obnavljanja starih školskih prijateljstava. Moramo priznati da su nam ona i najljepša. Evociraju lijepa i prijatna sjećanja koja s druge strane pobuđuju i prijatna osjećanja“, pojasnila je psihologinja Maja Zorić.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba