Medijska i informacijska pismenost: Zbog čega je potreban drugačiji pristup

Radionice o medijskim manipulacijama bez primjera kvalitetnih novinarskih priča.

Piše: Zarfa Hrnjić Kuduzović/Media.ba

Na školskom odmoru učenici se hvataju omiljenog hobija – skrolaju po TikToku, razmjenjuju snapove, klikaju na Instagram provjeravajući broj lajkova na posljednjem selfiju. Zvoni. Ulaze na čas bosanskog/srpskog/hrvatskog jezika. Na redu je medijska kultura iz koje slušaju o žanrovima u štampanim medijima. Štošta im nije jasno, ali neće tražiti objašnjenje. Ionako ne vide poveznicu s njihovim životom, a u pisanju zadaće pomoći će im ChatGPT.

Ovako otprilike izgleda jaz između svakodnevice bosanskohercegovačkih školaraca i nastavnih sadržaja posvećenih medijima. Kod srednjoškolaca su teme savremenije, ali po moći manipulacije koje pripisuju medijima nisu odmakle daleko od teorije magičnog metka, prema kojoj moćni mediji svojim sadržajima targetiraju pasivnu publiku podložnu manipulacijama, a koja je prevaziđene prije 80 godina. Studenti na radionicama o značaju medijske i informacijske pismenosti (MIP) često slušaju o političkim moćnicima koji kontrolišu medije analizirajući slučajeve medijske manipulacije građanima. Potvrda je to onoga što su znali- mainstream medijima se ne može vjerovati, pa će informacije potražiti kod nezavisnih influensera.

U medijskom i informacijskom opismenjavanju, i formalnom i neformalnom, trebalo bi primijeniti drugačiji pristup sadržaju i ishodima. MIP je zamišljen kao put ka funkcionalnom demokratskom društvu kvalitetno informisanih, aktivnih građana, snalažljivih u digitalnom okruženju. Iako su posljednjih nekoliko godina postignuti određeni pomaci, daleko smo od tog cilja. Dosadašnji pristup MIP-u u BiH ne odgovara u potpunosti potrebama pojedinca ni društva zbog čega ga treba mijenjati. U BiH do sada nisu objavljena naučna i stručna istraživanja o efektima dosadašnjeg pristupa. Oslanjajući se na svoje iskustvo istraživača, edukatora i evaluatora u oblasti MIP-a u posljednjih 10-ak godina, kao i dostupne studije, u nastavku ću se osvrnuti na provedene aktivnosti, uporediti ih s istraživanjima i iskustvima iz drugih država, te predložiti kako unaprijediti pristup MIP-u.

Zamke na putu medijskog i informacijskig opismenjavanja

U BiH još nije usvojena državna strategija medijskog i informacijskog opismenjavanja građana koja je u nadležnosti Ministarstva civilnih poslova BiH. Njom bi trebalo uskladiti sve projekte i aktivnosti iz ove oblasti radi postizanja generalnog cilja – podizanja nivoa medijske i informacijske pismenosti građana kako bi se bolje snalazili u digitalnom društvu. Nije izvjesno ni da će se to uskoro desiti uprkos tome što je ova vrsta pismenosti na niskom nivou, kao i preporuci Evropskog parlamenta (2018) za integrisanje MIP-a u nacionalne obrazovne sisteme, te jačanje MIP-a među različitim kategorijama građana. Iako BiH nije članica EU, budući da teži tome, očekuje se njeno približavanje evropskim standardima.

Da je nivo medijske i informacijske pismenosti nizak pokazala su istraživanja: Studija o mladima Bosna i Hercegovina 2018/2019, autorice Lejle Turčilo i saradnika, Spremnost online korisnika za detektovanje i provjeravanje lažnih vijesti, rad koji sam pisala sa Amelom Delić, i Indeks medijske pismenosti, Instituta Otvorenog društva iz Sofije, prema kojem BiH je u prošloj godini zauzela 37. mjesto među 41 evropskom zemljom.

Jedna od posljedica nepostojanje strategije je i nekoordinisano djelovanje aktera u ovoj oblasti čije aktivnosti se nekad preklapaju jer mnogi od njih nemaju uvid u aktivnosti drugih. Institucionalna podrška MIP-u na državnom, entitetskim i kantonalnim nivoima uglavnom je deklarativna, a njihove aktivnosti nekoordinisane i sporadične. Od državnih institucija, najaktivnija je Regulatorna agencija za komunikacije BiH koja je inicirala i sada koordinira aktivnosti Mreže za MIP koju čine predstavnici vladinih institucija, akademske zajednice, civilnog sektora i stručnjaci. Među najvažnijim rezultatima je pokretanje web stranice www.medijska.pismenost.ba, kao i Sajma medijske i informacijske pismenosti, koji se održava ove sedmice u Sarajevu.

Iskorak je napravljen usvajanjem Strategije i akcionog plana razvoja medijske i informacijske pismenosti u sistemima obrazovanja kantona Sarajevo, kao i uvođenjem predmeta Digitalni svijet za osnovnoškolce, odnosno integrisanje elemenata MIP-a u nastavne programe za srednjoškolce u Republici Srpskoj. U drugim dijelovima BiH nema bitnih pomaka – MIP je u formalnom obrazovanju i dalje svedena na nekoliko časova godišnje, a čak su i te teme anahrone ne prateći navike i potrebe djece u digitalnom dobu. Otežavajuća okolnost je i ta što studenti razredne, kao ni predmetne nastave, ali ni pedagogije i dalje ne stiču znanja i kompetencije iz ove oblasti jer njihovi studiji ne uključuju ovaj predmet. Istina, predmet medijska pismenost je uveden na studije novinarstva/komunikologije u BiH. Međutim, budući novinari, kao i praktičari za odnose s javnostima, već stiču znanja iz ove oblasti u okviru drugih nastavnih predmeta, pa je MIP potrebniji nastavnicima, odgajateljima i pedagozima koji se u radu s djecom suočavaju s brojnim izazovima poput cyber uznemiravanja, širenja lažnih informacija i digitalne zavisnosti.

U medijskom i informacijskom opismenjavanju građana aktivniji je nevladin od vladinog sektora. Među najangažovanijim organizacijama su: Mediacentar, Zašto ne, Udruženje BH novinari, Step by Step. Održali su različite oblike neformalnih obuka pretežno za mlade, objavili studije, analitičke tekstove, priručnike i druge edukativne materijale iz ove oblasti.

Ipak, važno je spomenuti da su aktuelnost i atraktivnost MIP-a prepoznale i pojedine organizacije civilnog društva čiji ljudski resursi i djelatnost ne korespondiraju s njom. Sadržaj i metode rada nekih od njih teško će doprinijeti dugoročnim ciljevima MIP-a. Teme su uopćene poput uloge medijske pismenosti u demokratizaciji društva, unapređenja slobode izražavanja, razvijanja kritičkog mišljenja. U procjenjivanju medijskih sadržaja fokus je često na negativnim primjerima manipulacije, uzorci su nereprezentativni, analitički instrumenti loše razrađeni, a zaključci izvedeni iz ličnog iskustva ili anegdotalnih dokaza. Primjeri kvalitetnih novinarskih priča koje doprinose pozitivim društvenim promjenama gotovo se i ne spominju, kao ni potencijali i primjeri korištenja medija u obrazovne i edukativne svrhe. Takav redukcionistički i kritizerski pristup medijima mogao bi rezultirati medijskom i informacijskom apatijom. To je posve suprotno ciljevima MIP-a. Želimo informacijski kompetentne građane koji će htjeti i znati pronaći vjerodostojne informacije, koji će biti zainteresovani za kvalitetno novinarstvo, iskoristiti medijske potencijale za lični razvoj, uključiti se u medijske kampanje ili iskoristiti digitalne alate za građanski aktivizam.

Uzrok pretežno negativnog pristupa MIP-u u BiH je i to što je u dosadašnim aktivnostima zanemarena informacijska pismenost, a fokus je na medijskoj. Dok  informacijsko opismenjavanje podrazumijeva sposobnost lociranja, vrednovanja i korištenja kvalitetnih informacija, medijsko opismenjavanje fokusirano je na kritičko analiziranje medijskih sadržaja. Među malobrojnim istraživanjima o rezultatima medijskog opismenjavanja je i ono iz SAD-a koje je pokazalo da su studenti koji nisu pohađali medijsku pismenost više vjerovali u pozitivnu ulogu medija u demokratskom društvu nego studenti koji jesu. Ovi drugi postali su cinični, reaktivni i pesimistični, navodi se u istraživanju Paula Mihailidisa iz 2008. Studija provedena u Holandiji i objavljena 2016. ukazala je na ograničene efekte programa medijskog opismenjavanja srednjoškolaca, naročito u oblasti njihovog odnosa prema vijestima. Indikativni su i rezultati drugog istraživanja iz 2021. koje je pokazalo da je za suzbijanje lažnih informacija učinkovitija informacijska od medijske, kao i digitalne pismenosti. U finskom obrazovnom sistemu koji važi za dobar primjer drugima, važno mjesto zauzima upravo informacijska pismenost. Učenici uče kako pronaći kvalitetne informacije, kako prepoznati one lažne, kako se oduprijeti manipulaciji statističkim podacima i fotografijama.

Većina neformalnih obuka iz MIP-a dosad je bila namijenjena studentima i srednjoškolcima. Tome je vjerovatno doprinijela i lakša dostupnost ovih ciljnih skupina u odnosu na mlađe, starije, manjinske grupe i zaposlene građane. Međutim, i osobe u trećoj životnoj dobi koriste internet, uključujući i društvene mreže, a često im nedostaje MIP kompetencija, naročito digitalnih. Zbog toga lakše mogu nasjesti na lažne nagradne igre, obećavajuće prilike za laku zaradu i slične online prevare. MIP za ranjive skupine trebao bi doprinijeti njihovoj digitalnoj inkluziji. Djeca već u predškolskoj dobi koriste mobitele, a nerijetko imaju i profile na društvenim mrežama uprkos dobnoj granici. Privatni podaci koje dijele na njima, kao i kognitivna i emotivna nezrelost, čine ih lakim metama online uznemiravanja. Djeci predškolskog i školskog uzrasta uglavnom nedostaje informacijskih kompetencija. Bilo bi korisno demonstrirati im moguće posljedice dijeljenja privatnih podataka i fotografija, kao i širenja lažnih i montiranih sadržaja. I roditeljima, kao i nastavnicima dobrodošle bi bile radionice o konkretnim temama poput: zaštite ličnih podataka, vršnjačkog cyber uznemiravanja, etičnog korištenja alata vještačke inteligencije i sl.

Gdje želimo stići: Preporuke za MIP aktivnosti

Iz navedenog mogu izvesti nekoliko preporuka za poboljšanje pristupa medijskom i informacijskom opismenjavanju kako bi se izbjeglo kretanje putem koji će nas udaljiti od cilja:

analizirati kvalitetne novinarske priče u formalnim i neformalnim obukama, a ne samo one suspektne i manipulativne kako bi se izbjegla informacijska apatija građana

demonstrirati obrazovne potencijale medija i digitalnih alata radi njihovog optimalnijeg korištenje za ličnu i društvenu dobrobit

aktuelizovati teme nastavnih sadržaja radi usklađivanja s potrebama učenika u digitalnom dobu

konkretizovati teme neformalnih MIP obuka da bi polaznicima bila jasna primjenjivost ovih sposobnosti u svakodnevnom životu

razviti MIP priručnike za nastavnike da bi mogli kvalitetnije realizovati nastavne sadržaje o kojima nisu učili tokom studija

proširiti MIP obuke sa studenata i srednjoškolaca na mlađu djecu, starije osobe, ranjive grupe i druge kategorije građana kako bi se bolje snalazili u digitalnom okruženju

uvesti MIP na nastavničke i pedagoške studije

Kvalitetnih aktivnosti i pomaka ima, ali su oni daleko od potreba građana u digitalnom društvu. Iskustva i resurse koji su dosad razvijeni, uglavnom u civilnom sektoru, trebalo bi uključiti u državnu strategiju medijskog i informacijskog opismenjavanja, konačno je usvojiti i propratiti akcionim planom. Praksa i preporuka država članica EU je koordinisanje aktivnosti različitih aktera – vladinih institucija, civilnog sektora, obrazovnih ustanova i medija. Pritom, njihove uloge su komplementarne, ali ne supstitucijske. Bez strategije i koordinacije, akteri MIP-a bi  mogli lutati kao Alisa u zemlji čuda. Nailazeći na mačku Alisa je pita kojim putem treba ići. Mačka odgovara: „Zavisi gdje želiš stići“. Alisa je neodlučna: „Nije mi mnogo važno“. Mačka će na to: „Onda nije bitno kojim putem ideš“.

(Tekst je objavljen u E-biltenu)

Megafon.ba