Ivona Grgić, autorica priče „San“ o majkama Srebrenice: Priča je samo iz duše izašla na papir

Ivona Grgić je prvonagrađena autorica na ovogodišnjem novinarskom nagradnom konkursu „Nino Ćatić“, u kategoriji blog/vlog. Ivonina priča zove se „San“ i govori o majkama Srebrenice i Podrinja koje imaju samo jednu želju, da sanjaju svoju djecu, da im bar u san dođu. Priča govori i o empatiji prema drugome, ma koliko nam se činilo da je nestala u ljudima.

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Ivona Grgić je u tuzlanskom naselju Dokanj, prvih poslijeratnih godina rasla i sazrijevala uz priče majki prognanih iz Srebrenice i Podrinja koje su se doselile u njen komšiluk. Kao djevojčica je upijala njihove priče i trebalo je vremena najprije da djevojčica Ivona uopće shvati šta im se događalo a potom je trebalo da priča sazri i da odrasla Ivona, danas jedna od najnagrađivanijih mladih spisateljica, odluči zabilježiti jedan san koji je zajednički svim tim ženama.

ZAJEDNIČKO ODRASTANJE

„S tim ženama sam zapravo odrasla. Njihova djeca su sa mnom išla u školu. Interesantno je da one tad naprosto nisu imale vremena da boluju, da ta tuga dođe na svoje mjesto. Zato što su bile okupirane svakodnevnim problemima s kojima su se susretale u izbjegličkom životu. Jedino kad su mogle da razmišljaju o tim svojim tugama i o svemu što ih boli je bilo navečer kada idu na počinak. I nerijetko se dešavalo kad odem kod njih i da priču počnu s pitanjem, znaš li šta sam sinoć sanjala?

U tim godinama nisam mnogo razmišljala o tome zato što nam je smrt bila nešto prilično daleko i nešto što se ne dešava nama, djeci. Međutim, u pričama o tim njihovim snovima stalno sam slušala riječ rahmetli. Imala sam osjećaj da sanjaju samo mrtve i onda sam shvatila šta se dešava“. 

Odrastanje uz priče majki Srebrenice (Foto: N.Š.K./Megafon)

Neposredno nakon pada Srebrenice 1995. godine, Ivona i njeni vršnjaci i vršnjakinje, u okolini Tuzle stvaraju prva poznanstva i žive zajednička djetinstva sa djecom prognanicima iz Podrinja.

„Družili smo se i igrali. Tako se stvorila veza koja je izbrisala sve neke moguće buduće mržnje. Mi smo jednostavno živjeli zajedno i od života otimali sve ono što svako dijete treba da ima u djetinjstvu. Nismo tada imali neke specijalne igračke. Za mnoge stvari smo morali da koristimo maštu“.  

Djeca su koristila maštu a odrasli domišljatost i neka znanja koja su im pomagala preživjeti u svakom smislu.

Naša sagovornica nam je, pored unutrašnjih, psiholoških borbi, ilustrirala svakodnevnu životnu borbu žena iz Srebrenice da djecu sačuvaju i od neimaštine. Ispričala je na koji su način te majke čuvale jaja za zimu, jer nisu imale frižider.

„Meni upečatljiva stvar iz tog perioda je što su te žene tražile kukuruz da u njega stave jaja, koja tako od kraja ljeta mogu da ostanu svježa do decembra. Kokoške ne nose jaja zimi i te žene su u žitu čuvale jaja za zime“, kaže Ivona opisujući egzistencijalne brige žena koje su je inspirisale da napiše nagrađenu priču „San“.

Ivona kaže da je mnogo naučila od poslijeratnog komšiluka. Od praktičnih do velikih životnih lekcija.

MEMORISANJE DETALJA

„Ta priča San koju sam napisala je zapravo neki moj miraz koji sam ja ponijela iz mog kraja. Ta priča je uvijek čučala u meni i ona je samo iz duše izašla na papir“.

Živimo u vrijeme kada je empatije sve manje, a Ivona kaže da smo prag sebičnosti davno prešli, da smo „zagospodarili onom stranom praga sebičnosti“.

„Ljudi su empatiju stavili u neki buđak i vade je samo onda kada su direktno pogođeni nekom situacijom pa tek onda traže ljude koji su pogođeni sličnom situacijom, eto da im bude lakše. Jer možda neko ima malo veći belaj od njih, pa da im bude lakše.

Zaborav je najgori, jer mi zaboravom činimo zločin. Tako da sam uvijek gledala da pamtim detalje, neke važne stvari, ne samo važne stvari za mene, već važne stvari za druge ljude. Jer iz tih stvari recikliramo prošlost a jedino ako recikliramo prošlost možemo spriječiti da se ona ne ponovi, a ne ponovila se nikome onakva prošlost“.

O Srebrenici se priča samo 11. jula, kaže  Ivona. I još je veći problem u tome o čemu se priča.

Pisanjem sačuvati sjećanja od zaborava (Foto: N.Š.K./Megafon)

„Evo uzmite za primjer posljednju dženazu. Šta se dešavalo? Bitnije su bile riječi nekog političara nego priča neke žene čije porodice više nema. Nažalost, te žene umiru, njihove priče odlaze na onaj svijet. Za 10, 15, 20 godina, ne vjerujem da će iko više obraćati pažnju na to. Pogledajte protestne šetnje u Tuzli, sve je manje učesnica. Smatram da svako ko uopće ima dara za pisanje, ko radi bilo šta što ima veze sa pisanjem, ko je već afirmisan, treba da obrati pažnju na žrtve rata. Zato što mi živimo u vrijeme kada postoji sporazum za mir, rat je prekinut ali taj veliki kotao neko stalno loži, loži, sa svih strana, kotao koji nikome ništa dobro nije donio. I to je najgore. I mislim da upravo ovim pričama i podsjećanjem na te priče možemo postići da ljudi shvate koliko je rat ustvari besmislen“.

OVO JE ŽIVOT

 „Nama ne fali ništa zajedno. Ja sam iz mjesta Dokanj, u susjednim Hidanima su uvijek bili muslimani, u Crnom Blatu su bili pravoslavci. Mi nikada nismo imali problema, to nije bio suživot, nego život. Mi smo savršeno funkcionisali jedni s drugima“, kazala je Ivona.

Ivona Grgić je mlada spisateljica iz Tuzle, piše dvije i po godine a već je ostvarila 18 književnih i novinarskih nagrada te štampanje dvije knjige. Tema Ivoninih priča su uvijek ljudi, njihove tragedije, nesreće, ali i sreće. Njene priče su specifične i jer je u fokusu uvijek „sitni detalj“, važan za zabilježiti ali koji bi oku bez empatije promakao.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba