Anto Divković: Dolazio je i nama „satelit“ iz Hercegovine ali nismo dali da napravi belaj

Za Lipnicu kod Tuzle, zavisno u koji dio naselja idete, kaže se da je Gornja, Donja ili Srednja. Niko ne koristi nacionalnu odrednicu po većinskom stanovništvu koje naseljava dijelove tog kraja, hrvatskom ili bošnjačkom. Na tri mjesne zajednice podijeljeni su davne 1978. godine zbog lakše organizacije, jer je riječ o velikom naselju u kojem je 1991. godine živjelo skoro pet hiljada stanovnika, Hrvata i Bošnjaka.

Sukoba, pa čak ni incidenata nije bilo ni tokom rata.

Prema Popisu stanovništva 2013. godine u Lipnici živi ukupno 2.778 stanovnika a danas podjednako odlaze u inostranstvo i Hrvati i Bošnjaci i nema velike razlike u procentualnoj zastupljenosti ni jednih ni drugih.

U Lipnici, kao ni u Tuzlanskom kraju, nikada nije bilo ni priče o „dvije škole pod jednim krovom“ niti bilo kakvih podjela po nacionalnim kriterijima

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Anto Divković iz Lipnice cijeli je život obavljao odgovorne pa i rukovodeće funkcije u tuzlanskim javnim preduzećima, inžinjer je organizacije rada, od 16. godine bio je predsjednik omladinske organizacije, vodio fudbalski klub iz Lipnice. Nakon penzije pokrenuo je i privatni posao pa Divkoviću, kako kaže za Megafon.ba, današnja funkcija predsjednika Mjesne zajednice Srednja Lipnica nije politički cilj nego način da nešto učini za svoj kraj. Drugi o Divkoviću kažu da je ta funkija više zaslužen status u ovom tuzlanskom naselju o kojem oduvijek brine, jednom od primjera da etnički bogato društvo može da živi uprkos stalnim političkim tenzijama.

LJUDI „SA STRANE“ I PRIČE O SELIDBI

„Bio sam odbornik i u ratnoj Skupštini Opštine, tada je bila opština a ne grad, imao sam spisak ko ima kakvo naoružanje i u svakoj MZ se organizirala ratna stanica milicije i dobili su svi po jednog aktivnog policajca. Obilazili smo kuće i ko nije htio da se uključi u odbranu zemlje, ili u Armiju RBiH ili HVO, morao je da se odrekne oružja“, kaže Divković u razgovoru za Megafon.

A bilo je, tvrdi, pokušaja unošenja razdora među stanovništvom Lipnice, međutim, od ljudi koji su došli „sa strane“.

Srednja Lipnica (Foto: Megafon.ba)

„Imali smo i mi jednog satelita iz Hercegovine. Pa su oni došli, nešto organizirali tamo u prostorijama škole. Pitao sam tada mog predsjednika, druga, mogu li se ja tu uključiti da ne naprave kakav belaj. Pa sam bio s njima, nije im bilo drago, ali ja sam bio tu svaki dan. Bajagi nešto organizovani a kad je trebalo ići na liniju onda su se rasformirali“, kaže Divković.

Bilo je tada priče, kaže Divković, i o selidbi Hrvata iz Lipnice. Kaže da su to pričali uglavnom ljudi „sa strane“ kojima je lako otići jer nisu imali šta ostaviti za sobom.

„Imam običaj reći da ono što je Tuzla bila za Bosnu i Hercegovinu, to je Lipnica bila za Tuzlu“, kaže Divković jer nisu njegovi stavovi usamljeni u Lipnici.

ME MOŽE BITI UGROŽEN NEKO KOD KOGA JE  NOVČANIK

Jedan od sinova mu je nakon rata oženio Bošnjakinju.

„Nikada nismo imali dvije škole pod jednim krovom, nismo mi glupi toliko. To ti je čist fašizam“, kaže Divković.

 „Nemam dvojno državljanstvo, nisam to napravio niti ću. Imam svoj stav o tome. Ponavljam to četiri, pet godina, ja bih ukinuo dvojno državljanstvo. Ako hoćeš da budeš kosmopolita, ako hoćeš da radiš, dao bih deset državljanstava ako je to razlog. Ali ima jedan uslov, ako imaš dva državljanstva uslov je da u ovoj mojoj državi ne možeš učestvovati u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, od mjesne zajednice pa do vrha države“. 

Čudi se Ante Divković, dok razgovaramo, i pita odakle dolaze te pritužbe da je neko ugrožen u ovoj državi.

„Ako je novčanik u moje žene, ona vodi finansije, kako će ona biti ugrožena, a Hrvati drže novčanik u BiH 25 godina, što na nivou države, što na nivou Federacije“.

Lipnica (Foto: Megafon.ba)

Divković smatra da treba više govoriti o činjenici da su u komšiluku prije rata imali 39 inžinjera, nakon rata 12 i svi su, kaže, otišli.

„Za desetak godina će nam svaka deseta kuća biti prazna“, upozorava Divković na pogubnu politiku države prema egzistencijalnim pitanjima građana bez obzira kojem narodu pripadaju.

Ništa ne traži, ne žali se, kaže da u Srednjoj Lipnici ne očekuju ništa što potiče iz politike.

Mada bi im, prema onome što može vidjeti svaki posjetilac, novi asfalt bio više nego neophodan.  

BOGATSTVO RAZLIČITOSTI

Ademir Kovačević, predsjednik Mjesne zajednice Donja Lipnica kaže da „aktuelna dešavanja u BiH uopšte ne utiču na život stanovništva Lipnice, ni na njihovu slogu, niti međunacionalnu saradnju“.

„Kako nije bilo problema tokom ratnih dešavanja, nema ih ni danas dan, a neće biti ni u budućnosti. Što se tiče ekonomskog i infrastrukturnog razvoja, ne postoje nikakve razlike. Saradnja je uvijek bila na visokom nivou, družimo se, poštujemo i obilazimo, a posebno za vjerske praznike. U Lipnici se nikad nije gledalo kako se ko zove, uvijek smo bili jedno i ostat ćemo“, kaže Kovačević za Megafon.

Njegov i Divkovićev kolega Mirza Malkočević, predsjednik MZ Gornja Lipnica, posebno ističe bogatstvo Lipnice u različitostima koje se poštuju.

„Lipnica je po sastavu stanovništva jedinstvena i posebna. Nacionalna i vjerska šarolikost je ono nešto naše, ono nešto što ljubomorno čuvamo i što se prenosi sa generacije na generaciju.

UGROŽENI SMO EGZISTENCIJALNO A NE NACIONALNO

Trenutna politička dešavanje i uticaji određenih političkih centara na stanovnike Lipnice u svim njenim dijelovima, osjete se samo na način da je puno ljudi pronašlo svoj novi dom u nekoj od uređenih evropskih država. Ljudi iz Lipnice su vrijedni i marljivi, ali kako ovdje nisu mogli čekati bolja  vremena odlučili su potražiti sigurnost za svoje porodice van granica naše domovine. Znači, politika na nas utiče samo na način da su nam ugroženi sigurnost i egzistencija, nikako nacionalne i vjerske slobode. Bar, kod nas, u Lipnici nisu ugrožene“.

Među tri mjesne zajednice u Lipnici zajednički su i problemi jer  vodovodna mreža je nerazvijena a putevi zapušteni i, kaže Malkočević, za sve što treba dodatno da se izgradi, poput asfaltiranja puta prema mezarju ili groblju, stanovnici sami solidarno prikupe novac.

PRVO ZAHVALA KOMŠIJAMA PA ONDA NAMA

„Ono što želim navesti kao lijep primjer suživota su svakako naši lijepi vjerski praznici, poput Božića i Bajrama, koje provodimo skupa. Sve naše akcije, humanitarne ili ove u zadnje vrijeme poput izgradnje igrališta za djecu, također skupa radimo.

Na sahranama i dženazama, vjerski službenici prvo pozdrave i zahvale se komšijama druge vjeroispovijesti. Sve ovo je samo znak da su nama i život i sve drugo zajednički, i da samo tako možemo boriti se za bolju Lipnicu“, kaže Malkočević za Megafon.

Izradu ovog teksta podržala je Američka agencija za međunarodni razvoj Sjedinjenih Američkih Država USAID kroz projekat PRO-Budućnost. Sadržaj ovog teksta ne odražava neminovno stavove USAID-a ili Vlade SAD-a.

Megafon.ba