Ako zidovi progovore: Detalji o životu štićenika Zavoda u Pazariću

Jeste li ikada došli na kapiju Zavoda u Pazariću? Ako niste, ovako to izgleda. Dočeka vas njih desetak štićenika i traže cigare. Nisu to djeca, uglavnom su 50-tih godina.

Piše: Nermina Šunj Kušljugić

Samo da ova crna priča koju je obznanio direktor Zavoda za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću, Redžepa Salića, poput brojnih drugih „koje su šokirale javnost“, ne završi kao pitanje političke kontrole Nadzornog odbora. A da detalji iz života tih štićenika, koji najblaže rečeno izazivaju bijes na „sistem“ i „ljude“, ne budu tek „prigodne ilustracije“ kako bi se se probudila empatija u javnosti. Jer, uprkos važnosti Salićevog istupa, nije to prva ustanova koja pola miliona godišnje daje samo za formalno postojanje nadzornog odbora koji ne radi ništa. Ali jeste prva ustanova iz koje su izašli na vidjelo užasni detalji o uvjetima u kojima borave štićenici Zavoda, ali o kojima se decenijama šuti.

Krađa hrane od djece

Koliko god je kriva, kako Salić kaže bivša uprava, toliko su krivi i uposlenici. Da, uposlenici. I oni sadašnji. Zato što sve znaju i gledaju to i šute. Zašto nisu tražili zapošljavanje još osoblja? Zašto ne vide ništa sporno u crnilu o kojem je pred federalnim parlamentarcima govorio Salić?

Zato jer što manji krug ljudi znači više mjesta za nekog „njihovog“. Zato jer im je siguran posao, sigurna i redovna plata.

Kao i u brojnim drugim ustanovama i javnim preduzećima, budžetskim institucijama, šute jer im je penzija osigurana i jer im je obećano da će ih na tom poslu zamijeniti potomci.

Da, mi smo loši ljudi i zato nam je država loša. Vlast je samo naše naličje. Ne amnestira ih to od odgovornosti, ali takvi su jer mi šutnjom produžavamo njihove mandate. Za sitna obećanja pravimo se ludi kad lažu da će nešto mijenjati, da će baš njihovi ljudi biti „nestranački“, stručni, isključivo profesionalni. Sitne smo duše za sitni šićar. Zli. Neljudi.

Kao prvo, nikome od tih „stručnjaka“ koji rade s osjetljivom populacijom još nije zasmetao naziv ustanove: „Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine“. „Mentalno invalidne djece i omladine“. „Mentalno invalidne djece i omladine“… Treba li još ponavljati ovaj diskriminatoran i nehuman naziv pa da se neko sjeti, za početak, da promijeni ime ustanovi.

Kao drugo, gdje su djeca? Koliko osoblje brine o njima a koliko štićenici zapravo brinu jedni o drugima? Neće vam niko javno govoriti o tome, ali štićenike se uči da treba da rade i to uključuje i brigu jednih o drugima, čak i hranjenje i kupanje. Mnogo je tu odraslih osoba, cijeli život su proveli u Zavodu.

Da li se neko dijete rodilo u Zavodu?

Tamo su smještene i odrasle osobe koje povremeno imaju seksualne odnose. Da, oni su samo ljudi. Neće osoblje o tome javno, ali znaju dobro šta se događa.

Kao treće, jeste li pogledali web stranicu Zavoda? Jeste li vidjeli u obližnjem naselju novi kompeks zgrada za smještaj još i još i još štićenika?

Jeste li bacili oko na rubriku o donatorima, javnim nabavkama..?

Kako onda da su štićenici gladni, kako kaže Salić, da nemaju adekvatno grijanje, da im se donacije kradu? Krade se kurbansko meso?!

Kako bilo šta može biti pronevjereno bez znanja uposlenika? Kako kurbanskog mesa može nestati a da uposlenici to ne primjete?

Jeste li ikada prisustvovali radostima štićenika Zavoda kad pred praznike, s osmjehom širim od planete, pomažu da se u zgradu unesu donacije. Na ramenu tegle teške pakete, vreće svega i svačega što neki nepoznati, dobri ljudi donose. Da, osim organizacija i firmi mnogo je pojedinaca koji se sjete štićenika Zavoda pa doniraju ono što mogu i koliko mogu. I ne pišu o tome na društvenim mrežama.

Da li svi ti pokloni „uđu u finansijske knjige“?

Jeste li ikada vidjeli masu kurbanskog mesa koje pristigne u Zavod? Znate li koliko se ljudi sve češće odlučuje da kurban odnese baš u Zavod u Pazarić?

Jeste li ikada došli na kapiju Zavoda u Pazariću?

Ako niste, ovako to izgleda. Dočeka vas njih desetak štićenika i traže cigare. Nisu to djeca, uglavnom su 50-tih godina. Gledaju vas s radošću jer je svaki gost njima velika novina i radost u životu, u kompleksu ograđenom visokom metalnom ogradom.

Dobar dan, izvolite, šta ste trebali? I ponavljat će naučenu dobrodišlicu sve dok ne odgovorite. Čak i ako pitate ima li neko službeno lice da vam se obrati, ponavljat će vam isto.

Uzalud protežete vrat da preko ih vidite hoće li neko od službenika prići kapiji. Nema nikog. Mnoge su poslove prepustili štićenicima.

Za to vrijeme, ostali vam štićenici horski traže cigaru. Lica priljubljenog uz rešetkastu ogradu, i rukom ispruženom kroz rupu u ogradi, traže cigare od prolaznika. Nije to tajna.

Znate li da ljudi povremeno odu do zgrade Zavoda i ponesu šteku cigara. Samo prebace preko ograde. Nisam sigurna da se cigara baš može upisati u sevap, ali samo smo ljudi.

Jeste li ikada bili u unutrašnjosti Zavoda?

Ako idete službeno, pokazat će vam prostorije za kreativne radionice, bit ćete impresionirani kad vidite šta sve ti ljudi lijepog umiju da naprave. Obavezno će vas odvesti u sobu za multisenzornu terapiju. Ugodna, opuštajuća muzika, boje, zvuk vode koja teče. Koža se naježi jer vam je prva pomisao: da je malo leći tu i odspavati. (Nije nimalo smiješno)

Da, pokazat će vam najbolje u Zavodu, ali ako umijete da gledate primjetit ćete na tim štićenicima, a za koje pristižu pare iz budžeta i iz brojnih donacija, trenerke malo zastarijelog kroja pa i džempere nalik onim šarenim što smo dobivali iz humanitrne pomoći u ratu. Primjetit ćete da je nekima šišanje davno bilo neophodno. Međutim, koga briga?

Sad su poneki detalji dospjeli u javnost ali šta ti štićenici Zavoda  imaju od naših uzdaha i uplakanih emotikona na društvenim mrežama. Poražavajuće je saznanje da u takvim ustanovama rade ljudi „emotivno hendikepirani“. Jer, kako ih drugačije nazvati ako mogu krasti hranu od štićenika. I što je još poraznije, takvi ljudi se uvijek nekako nađu u tim ustanovama u kojima su sva pitanja „osjetljiva“ i teško je dobiti odgovor, u tim neiscrpnim budžetskim rupama bez dna. (Zavod je zahvaljujući međunarodnim organizacijama i cijeli rat imao redovno finansiranje, a zaposleni primali plate u vidu paketa hrane i odjeće)

Sistem čine ljudi

Samo da podsjetimo, „sistem“ po kojem se pljuje, ali kao da je to neka apstraktna tvorevina, čine ljudi. Dakle, sistem čine ljudi. Vlast ih imenuje, promovira, ali to su ljudi iz naših okruženja. Čak i oni što vole da moraliziraju. Dakle, kad se bude rušio Nadzorni odbor, a nakon svega nema druge, valjda će neko „pročešljati“ i te „nevidljive ljude“, zaposlene, koji se kao ne pitaju ni za šta i samo gledaju svoja posla. Tek kad ne bude onih što su im  emocije i moral nepoznanica, tek onda je moguće da ne bude ni navodno korumpiranih nadzornika.  

I da, možda će napokon neko odgovoriti na pitanje gdje je i kako završio onaj dječak što mu je majku prije 15-tak godina, na cesti u Ramićima nadomak Zavoda, na mjestu usmrtilo auto. Pošto dječak nije imao nikog drugog u porodici smješten je u Zavod?! Kada je potpisnica ovih redova pitala zašto u Zavod, ko je procijenio da dijete treba da boravi u ustanovi za osobe sa smetnjama u razvoju, kazali su da je to privremeno rješenje, da ga se nije moglo ostaviti da prenoći na ulici i da će kao dijete bez roditelja i staratelja biti smješteno u adekvatnu ustanovu.

Nakon detalja koje je iznio Salić, a koji su prije svega poražavajuće saznanje o hladnokrvnosti ljudi za sitnu korist, vrijedi ih ponovo pitati i gdje je dječak?

Megafon.ba