Tekst koji mnogi neće pročitati do kraja

Autor: Nermina Šunj – Kušljugić

Nema tog ponuđenog rješenja za problem, legalnog, zakonskog i logičnog a da ga se ne zaskoči onom našom, domaćom, oportunističkom: „Ma jest ali to bi moglo proći samo u uređenom društvu…“. Bude tu i „hrabrijih“ literarnih kreacija uz spominjanje matere političarima i valjda se tako iskaže svijest, senzibilitet i pamet. I uglavnom tema, problem, inicijativa, završi u vicu.

Vječite žrtve

Zapravo, priča završi i u komentarima na tekstove objavljene na internet portalima, samo što rasprava o poskupljenju benzina preraste u raspravu o tome čiji je rođak preko štele dobio posao zamjene stolarije u mjesnoj zajednici. Zapravo o tome čiji je rođak u pravu. I dok ti to čitaš i smiješ se, na benzinskim pumpama već novi cjenovnik. A u nas već nova nadahnuća za onu našu, domaću: „Vidiš da oni rade kako hoće, ne možeš im ništa“. I zna se ko su oni a mi smo, također se zna, vječite njihove žrtve.

Njeguju za nas društvo u kojem se svaka žalba unaprijed čini uzaludnom. Druge obeshrabrujemo da se žale, a one koji se žale proglašavamo budalama. Žalimo se ali je na protestima pedesetak ljudi a ostali zadovoljno kažu: „Znao sam, gubljenje vremena“.

Branimo se šutnjom i mislimo da smo pametni jer znamo razloge?

A nismo pametni, jer da smo pametni poštovali bi nas.

A ne poštuju nas jer im šutnjom dajemo do znanja da nama mogu manipulirati. 

Političare biramo mi. Legitimitet njegovom radu dajemo im izbornom podrškom. Mi smo ti koji treba da postavljamo pitanja a političari su dužni da nam odgovore.

Ako kažeš da zakon vrijedi samo za sirotinju, ustvari podilaziš političarima. Oni upravo to žele. Podmeću nam anarhiju u kojoj se oni najbolje snalaze. A anarhija nije društvo poželjno za obrazovane i ljude koji žele da im djeca žive u uređenom društvu.

Mandela nikad ne bi uspio

Da je kojim slučajem Nelson Mandela naš savremenik, nikad i ni u čemu ne bi uspio. Historija bi bila drugačija. Krvi bi mu se napili i usput ga proglasili blećkom, hudim naivcem, nije on dosegnuo te „spoznajne visine“, „da može da se bode s rogatim“. ‘Ta će on? Šta vozi, koliki mu je stan, gdje mu dijete ide u školu?

Da smo Francuska u vremenu prije Francuske revolucije i danas bi bili monarhija.

Da smo Njemačka poslije drugog svjetskog rata ne bi sad bili ništa bolji od Bosne i Hercegovine. Jer zaboga… nemoguće je izdići se iznad prošlosti, nemoguće je graditi se iz pepela, nemoguće je graditi pravnu državu pod etiketom nacizma… „Ma to bi moglo proći samo u uređenom društvu…“

Da smo Švicarska u istom periodu, prozivali bi sami sebe da nam je lako kad smo bili neutralni u ratu i lagerovali nacističko zlato i ukradene umjetnine. Danas bi bili gori od BiH.

Mogli bi ovako u nedogled.

Sva ta društva koja su nam danas ideal prosperiteta nisu sama od sebe takva niti su oduvijek takva bila. Izgrađivali su ih građani, građani koji ne razmišljaju da li je njihova uloga kao pojedinaca dovoljna da uzburka učmalu vlast, idu dalje, bore se, trpe ali i korak po korak zadaju udarce, legalnim i zakonskim sredstvima.

Svaki naš iskazani revolt je korak u rušenju privilegija vlasti i njihovih poltrona.

Vjerovatno je do sada određeni broj čitatelja već odustao od čitanja ovog teksta, jer lakše je primiriti se, ne opredijeliti se, i „pomiriti se sa sudbinom“, lakše je naći svoga mecenu i u miru i rahatluku povremeno prokomentirati svoju nemoć.

A nismo nemoćni.

Samo što očekujemo da društvo mijenjaju političari. A to se ne događa skoro nikad i nigdje.

Za početak, pobuni se

Malo je onih, poput Jose Mujice, bivšeg urugvajskog predsjednika kojeg su zvali najsiromašniji predsjednik na svijetu. Zapravo Mujica u BiH ne bi ni postojao. Čim bi se ukazao ismijalo bi ga se, u ludnicu strpalo, natjeralo na ostavku. Bio bi jedini predsjednik u historiji kojeg su građani natjerali na ostavku.

U stvarnosti, da bi se desile promjene, političari moraju biti natjerani na to. Društvo poput našeg „raj je na zemlji“ za političare i zašto bi ga mijenjali?

Njihov je jedini zadatak da nam svoj interes prodaju kao naš.

Divimo se protestima u Francuskoj ili u Hong Kongu i zadovoljni svojim „spoznajnim visinama“ kažemo: „To je reći društvo, a ne kao mi“, a ne pitamo se odakle crpe snagu da je troše na ulicama. A rade to jer su osjetili da ih se ne poštuje.

Našim „pametnim“ nije važno da li ih se poštuje, kukavicama skrivenim u svom privremeno zaštićenom konformističkom svijetu to nije ni važno. Neki su po prirodi takvi, a neki po „službenoj dužnosti“. Neke zovemo još i botovi i njihova je dužnost da sve relativiziraju.

Nismo mi dorasli velikim revolucijama ali bi za početak mogli reagirati kad neko prolazi preko reda, mogli bi umjesto psovanja na društvenim mrežama uložiti žalbu na rješenje kojim se obavještava da je na radno mjesto primljen drugi kandidat sa lošijim referencama, mogli bi, primjera radi, u sandučić u ambulanti ponekad napisati žalbu što dugo čekaju na medicinske usluge, mogli bi prestati da šute o političarima za koje znaju da koriste javna dobra za privatne potrebe, mogli bi da se žale instituciji umjesto što se na društvenim mrežama žale na loša iskustva s administracijom.

Mnogi bi da im je lijepo ali da im ne uđe

Ali podrazumijeva to da zaborave na kupovinu usluga malim i velikim poklonima, podrazumijeva to da idu redovnim, težim putem koji znači čekanje ali i trud, podrazumijeva to i da prestanu podilaziti autoritetima, da počnu poštovati sebe, svoju porodicu i svoja prava.

I puno mi pričamo i očekujemo od političara, a malo pričamo o sebi i malo sebi postavljamo zahtjeve.

Mnogi bi bez truda i odricanja da dobro žive, posao preko štele, da se malo radi, diploma kupi, da se djeca ne muče.

Ima za to jedna adekvatna doskočica ali pošto je vulgarna malo ćemo je preformulirati: mnogi bi da im je lijepo ali da im ne uđe.

Megafon.ba