Taoci udruženog socijalnog poduhvata

Postali smo društvo korisnika socijalnih davanja. Letargično društvo koje ima samo ono što mu se da. A takvo društvo uglavnom šuti. Sve za šaku pomoći.

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Prema izdvajanjima za javne kuhinje samo iz Budžeta Kantona Sarajevo za 2018 – tu godinu, reklo bi se da smo hiper- socijalno – osjetljivo društvo. Za šest javnih kuhinja (JK Stari Grad, Kruh svetog Ante, Crveni križ, JK Vrhbosanske nadbiskupije „Jelo na kotačima“, Merhametove, Karitasove i Dobrotvorove kuhinje), te posebno za nabavke namirnica za javne kuhinje, ukupno je izdvojeno 2.068.000 KM.

Neimaština i podanički mentalitet

U augustu se premijer Zeničko – dobojskog kantona pohvalio da je tamošnja Vlada od 2015. do 2018. godine za rad javnih kuhinja izdvojila 1,15 miliona KM.

U Srednjobosanskom kantonu su za četiri javne kuhinje izdvojili ukupno 157.000 KM.

Vlada Hercegovačko – neretvanskog kantona u septembru potpisala ugovore sa četiri javne kuhinje vrijedne ukupno 72.000 KM. Još se kantonalni ministar rada pohvalio kako su sredstva za ove namjene povećali za 20 posto u odnosu na prošlu godinu.

Samo Iz Budžeta Republike Srpske i Grada Banja Luka je za humanitarne organizacije izdvojeno ukupno 823.000 KM!

Ovi su iznosi provjereni, ali samo ilustrativni.

Zamislite ukupnu računicu koliko je iz budžeta ostalih općina u RS-u, kantona u Federaciji, gradova i općina, isplaćeno ove godine za javne kuhinje. Iznos je zasigurno višemilionski.

Međutim, ne postoje precizni statistički podaci o ovoj temi. Ne znamo pouzdano ni koliko ukupno javnih kuhinja radi u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Korisnici su većinom ljudi u trećem dobu ili bolesni. Međutim, ko god da je pokušao razgovarati s ljudima s plastičnim kanticama u rukama, sreo je i one što se kriju od novinara jer ih je sramota. U najproduktivnijim su godinama i  do jučer su nakon posla žurili kući na topli porodični ručak, a već sutradan kucali na vrata javne kuhinje.

Gubitak posla uglavnom navode kao trenutak od kojeg se njihov život strmoglavio.

Nameće se pitanje kako to da se u budžetima redovno izdvaja novac za siromašne, a da se ne pokuša naći način za dugoročnije rješenje. Za radno sposobne postoji mogućnost prekvalifikacije, pomoći u samozapošljavanju u poljoprivredi, zanatskim djelatnostima. Godinama im se daje riba ali uskraćuje pravo da nauče pecati. Navikava ih se na javne kuhinje a s vremenom je sve manje šansi da se ti ljudi izvuku iz ralja ovisnosti i besperspektivnosti koja izbija iz svake njihove izgovorene riječi.

Uređena društva pronalaze rješenja za socijalne izazove a vlasti u BiH uredno izdvajaju novac za javne kuhinje, pa čak i javne kuhinje za djecu, o čemu je i Megafon.ba svojevremeno pisao OD LUKAVCA DO RAZUMA: Gladna su djeca vojska najjača

I nije samo riječ o novcu za javne kuhinje, mnogo je pokazatelja da smo postali zemlja socijalnih kategorija. Stiče se utisak da mentalitet naviknut da ima samo onoliko koliko mu se da, a iz kojeg se vrlo lako rađa podaništvo, nije rezultat stihije, nego da ga se posebno njeguje. Tako što se pothranjuje redovnim budžetskim dotacijama.

Za šaku pomoći

A ljudi kad nemaju bolje uzimaju ono što mogu. Pa se rađa i sitna ljudska pohlepa za pravima koja im i ne pripadaju. Traži se penzija nakon godina nerada, pa se odleži na psihijatriji da bi se dobila porodična penzija, pa se vlasništvo nad autom prepiše na punicu da bi se ostvarilo pravo na dječiji doplatak. Kuka se na sva zvona i „vade papiri“ da bi se dobila subvencija za nabavku drva.

Postali smo društvo korisnika socijalnih davanja. Letargično društvo koje ima samo ono što mu se da. A takvo društvo uglavnom šuti. Sve za šaku pomoći.

Megafon.ba