Rješenja koja Mostarci čekaju godinama donosit će se u Gradskom vijeću a ne u uredu gradonačelnika  

Za ključne odluke o budžetu, Statutu, urbanizmu, Statut Mostara predviđa dvotrećinsku podršku Gradskog vijeća i već se zbog matematike kalkulira o koaliciji HDZ BiH i SDA. Međutim, zaboravlja se na još jedno suštinsko pitanje, kakav će biti odnos pojedinih vijećnika prema odlukama važnim za lokalnu zajednicu i život građana. A odnos prema tim pitanjima bit će test za „količinu ljubavi“ pojedinaca prema Mostaru. Mada rečeno djeluje politički naivno zapravo sve i jeste vrlo jednostavno. Bar je bilo sve dok izborni proces, koji je trebao biti praznik demokratije, nije pretvoren u izbornu i političku kontrolu nad teritorijama i odmjeravanje snaga politika i ličnih interesa pojedinaca.  

Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

Prvi čovjek grada jeste ogledalo izborne volje većine (izašlih na izbore) glasača, vladajuće politike, odnosa prema prošlosti i budućnosti. Međutim, u Bosni i Hercegovini je suština, po svemu sudeći, ili potpuno zanemarena ili se suštinom legitimnih i demokratskih izbora licitira zavisno od „uzorka“. A suština je da je „pobjednik“ onaj ko dobije većinsku podršku glasača te da ključne odluke važne za život građana donosi Gradsko vijeće, najviše zakonodavno tijelo Grada.

Gradsko vijeće prema Statutu Mostara kontrolira i ured gradonačelnika.

Legitimitet – najkontroverznija riječ u BiH

Izborni rezultati nam se ne moraju dopadati ali oni su jedina mjerna jedinica o kojoj se tokom formiranja vlasti može razgovarati.

Tako je u razvijenim demokratijama.

U BiH se argumenti utemeljeni na propisima i legitimnosti kvalificiraju kao „patriotski“ ili „izdajnički“, zavisno na kojoj ste „strani“. Međutim, nije to neobično u društvu zarobljenom u politikama koje najmanje govore o budućnosti, koje trguju emocijama građana i koje sve manjkavosti Izbornog zakona BiH i lične i političke interese koriste da proces zakompliciraju do usijanja, do tačke kad se zaboravi na suštinu demokratskih izbora.

Kada je poslijeratni način izbora i tročlano predsjedavanje u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine ukinuto te uvedena funkcija jednog predsjedavajućeg, bio je to veliki demokratski pomak za BiH. Jednako tako bi veliki pomak bile izborne promjene koje bi u svim gradovima donijele direktan izbor gradonačelnika pa tako i u Mostaru. Svako drugo rješenje najbolji je pokazatelj ne/brige za budućnost ove zemlje.

Podsjetimo, izlaznost na lokalnim izborima u Mostaru bila je 55 posto. U BiH se već odavno takav procenat smatra uobičajenim. Međutim, procenat je na granici legitimnosti.

Ako je glasača s pravom glasa bilo 100.864, onda 45.388 osoba nije izašlo na izbore.

Kada od izašlih oduzmemo broj nevažećih listića, 6,05 posto, znači da je rezultate izbora u Mostaru presudilo 52.119 ljudi. Razlika između izašlih i onih koji su odlučili da ne glasaju je samo 6.731. osoba.  

HDZ-ovac Mario Kordić je, podsjetimo i na to, na izborima za Gradsko vijeće dobio podršku nešto više od desetine ukupnog biračkog tijela u Mostaru (13 posto).

SDA-ovac Zlatko Guzin je dobio oko 700 glasova manje od Kordića.

I nije puka želja već su glasovi izašlih birača bili presudni za takvu sliku i iscrtavanje startne linije za postizbornu bitku u Mostaru.  

Rezultate koji se žele nije dovoljno očekivati i prizivati već se za njih treba potruditi i jedini demokratski mehanizam su predizborne kampanje tokom kojih politički subjekti imaju pravo lobirati, koalirati, učiniti sve što je zakonito i legitimno da osiguraju dobar izborni rezultat.

Romantizirane ali i patriotizirane varijante priče o Mostaru (i u drugim dijelovima BiH) u kojima je nakon vladavine HDZ-a BiH i njihovog Ljube Bešlića, gradonačelnik trebalo da bude Bošnjak, ne bi bila u suprotnosti svemu rečenom o smislu demokratske suštine izbora, da su se probosanske snage ujedinile uoči izbora i da je stvorena klima da Bošnjak (Zlatko Guzin – SDA) ili neko drugi (Irma Baralija – NS, zahvaljujući kojoj su izbori uopće i održani) dobiju većinsku podršku glasača, odnosno, vijećnika u GV.

Dakle, da potcrtamo, kada su izbori kao demokratski proces u pitanju, jedini način da se legitimo isposluje sanjana „kosmička pravda“ je predizborna kampanja.

U Mostaru su glasači u decembru 2020. godine rekli svoje: HDZ BiH osvojio je 13 mandata, Koalicija za Mostar (SDA, SBB, DF, SBIH, BPS) – 11, BH blok (SDP BiH, Naša stranka) – 6, HRS – 3 i Prva mostarska partija i lista Ostajte ovdje – Zajedno za naš Mostar, po jedan mandat.

Važno je u budućnosti kako će u Gradskom vijeću sarađivati vijećnici SDA i, primjera radi, Naše stranke, SDP-a BiH i svi drugi koji imaju svoje vijećnike.

Sreća pa se u Gradskom vijeću donose odluke važne za lokalnu zajednicu a oko tih pitanja, u snagama koje vole Mostar i žele mu dobro, a svi se tako izjašnjavaju, konsenzus ne bi trebalo da izostane.

Mehanizmi su tu, ako neko uspita

Kako god, niti jednu odluku važnu za Mostar, prema Statutu Grada, gradonačelnik ne može donijeti bez volje većine u Gradskom vijeću (za ključne odluke potrebna dvotrećinska većina) a u Statutu postoji i institut zaštite vitalnog nacionalnog interesa.

Član 28. Statuta je precizan: „Gradsko vijeće nadzire upravu Grada, uključujući gradonačelnikov ured“.  

I da podsjetimo one koji uz „suzu u oku“ pričaju o Švicarskoj i njenim građanima koji „su sretni“ jer na referendumu odlučuju hoće li se neka zgrada u njihovoj lokalnoj sredini uopće graditi ili hoće li komunalne službe posjeći drvo u parku – da je i u Statutu Mostara, kao i u Statutu Sarajeva i brojnih drugih gradova u BiH, predviđena opcija referenduma koji iniciraju građani a o održavanju odlučuju vijećnici, predstavnici tih građana. Dakle, nije baš da je sve izgubljeno i da se ništa ne može, samo je pitanje volje i htijenja.

Ukoliko će neko reći da se opet za sve krive građani, da, građani su se pitali. Koliko god se vrlo jednostavan proces izbora u BiH komplicira, kad se stvari ogole, o svemu su u Mostaru i ostalim dijelovima BiH ipak odlučili građani i trenutni politički diskurs nije bio moguć bez temelja – njihove volje koju su iskazali ne/glasanjem.

Megafon.ba