Rat u Ukrajini neće se „preliti“ na Bosnu i Hercegovinu

U autorskom tekstu za Megafon vojnopolitički komentator Đuro Kozar analizira moguće implikacije ruske agresije na Ukrajinu, na ukupne međunarodne odnose, ali i na sigurnosni aspekt u Bosni i Hercegovini.

Piše: Đuro Kozar, vojnopolitički komentator 

Ničim izazvana invazija Ruske Federacije na Republiku Ukrajinu očekivano izazvala je oštru osudu međunarodne zajednice i prouzročila sankcije, budući da je napadom na neovisnu i suverenu državu grubo prekršeno međunarodno pravo i temeljna načela na kojima se zasniva međunarodni poredak utemeljen na pravilima.

LAŽNA OBEĆANJA UKRAJINCIMA

Još od prošle jeseni Moskva je vršila masovnu koncentraciju kopnene vojske aktivirajući tenkove, oklopne transportere, borbena vozila pješadije i artiljeriju raznih dometa i kalibara, a uz konvencionano oružje u viši stepen borbene gotovosti stavljeni su i raketni sistemi i dronovi.

Sve to je ukazivalo na agresiju koja je 24. februara rano ujutro i počela. Prva naredba ruskog predsjednika Vladimira Putina bila je da se vojno pomognu dvije ukrajinske regije, samoproglašene republike Donjeck i Luganjsk, koje je Rusija prethodno priznala, da bi potom naredio opću invaziju u svim dijelovima Ukrajine.

Prvi put nakon Drugog svjetskog rata druga zemlja je napadnuta s kopna, iz zraka i s mora.

Da li je do ove ruske invazije na Ukrajinu baš moralo doći?

Sjedinjene Američke Države i zapadna Evropa su mislili da se Putin neće na to odlučiti, ali su dijelom i sami tome doprinijeli gurajući Ukrajinu u članstvo NATO-a premda su morali znati da će Rusija, kad partnere nije mogla ubijediti da griješe, krenuti u upotrebu oružane sile.

Ukrajina, zbog situacije u njenom istočnom dijelu, nije bila spremna za ulazak u Alijansu.

Kad se 1991. godine raspao tada moćni Sovjetski Savez (SSSR) u kojem je, osim Rusije, bilo još 14 država, SAD i NATO su vidjeli svoju šansu da se prošire na istok Evrope. Tim prije što je u isto vrijeme ukinut i Varšavski pakt koji je bio pandan Sjevernoatlantskom savezu. Brojne zemlje tog pakta pridružile su se NATO-u 1999. i 2004. godine, među njima su i baltičke države, odnosno, bivše sovjetske republike. Prije toga, brojni američki vojni dužnosnici, diplomati i sigurnosni stručnjaci opisali su ponude za njihovo članstvo u otvorenom pismu upućenom tadašnjem predsjedniku Billu Clintonu kao “političku pogrešku povijesnih razmjera”. Do njihovog članstva je, ipak, došlo, ali se Ukrajina i Gruzija nisu pridružile i jasno je da taj put neće ići tako lako.

U samoj Ukrajini bilo je uspona i padova u vezi sa članstvom u NATO-u. Nakon što je 2010. preuzeo dužnost, ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič izjavio je da Ukrajina želi biti nesvrstana zemlja i da sebe vidi kao “most između Rusije i EU-a” i time je odbio NATO. Tokom krimske krize 2014., drugi predsjednik Ukrajine Petro Porošenko insistirao je na članstvu u Alijansi pod uvjetom da tu ideju građani podrže na referendumu. Tadašnji njemački ministar vanjskih poslova i sadašnji savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier odgovorio je riječima: “Treba paziti da se određenim odlukama ne dolijeva ulje na vatru.”

U julu 2017. godine ukrajinski parlament je članstvo u NATO-u proglasio jednim od vanjskopolitičkih ciljeva zemlje, a u februaru 2019. cilj ulaska u NATO i EU čak je upisan u Ustav. NATO je sa svoje strane 2018. godine Ukrajini službeno dao status zemlje kandidatkinje. U priopćenju je pisalo: “Vrata NATO-a otvorena su svakoj evropskoj zemlji koja je sposobna ispuniti angažman i obaveze iz članstva i doprinijeti sigurnosti u evroatlantskom području“. No, upravo se posljednja stavka posebno može protumačiti tako da ratno stanje u zemlji, izazvano agresijom Rusije, ne doprinosi sigurnosti u spomenutom području.

U svakom slučaju, unatoč svim najavama iz NATO-a, Ukrajina se nije približila ulasku ne samo zbog Rusije, budući da postoji temeljni stav NATO-a da se ne primaju kandidati koji se nalaze u konfliktnoj situaciji.

Da je Ukrajina članica NATO-a, ruski napad prisilio bi sve saveznike da je zajedno brane i strateška situacija bila bi potpuno drugačija nego sada. Inače, svaka država, mimo NATO-a, mogla bi vojno pomoći Ukrajini, ali do sada nije nijedna. Evidentan je oprez jer je Putin upozorio druge zemlje na iskušenje miješanja u događaje u Ukrajini, kazavši da će ruski odgovor voditi posljedicama koje nisu vidjeli u historiji. Ova rečenica je nabrutalnija i najdirektnija prijetnja, prije svega Zapadu, otvorenim sukobom i s NATO-ovim snagama. Prema nekim zapadnim izvorima, ruska invazija u Ukrajini ne odvija se onim tempom koji je planirala Moskva, ali to ne znači da borbe jenjavaju.

Postoji opasnost da bi vojno djelovanje prema Rusiji značilo početak trećeg svjetskog rata i ta se opcija može isključiti i sankcije su jedino što se može sada poduzeti. Sljedeći ruski potez će biti taj da će vjerojatno tražiti da se prizna da je Ukrajina interesna sfera Moskve i da će težiti da se u Kijevu uspostavi proruska vlast.

Važno je da se rat neće prenijeti na Ukrajini susjedne države, od kojih su četiri (Poljska, Mađarska, Slovačka i Rumunija) članice NATO-a.

NEMA ŠIRENJA RATA

Vojni sukobi ne mogu se prenijeti ni na zapadni Balkan, a pogotovo ne u Bosnu i Hercegovinu u kojoj su Štab NATO-a i EUFOR koji, za svaki slučaj, uz postojećih 600 dobija još 500 vojnika. To je pouzdan oblik odvraćanja od eventualnih izazivanja sukoba niskog intenziteta.

Rusko prisustvo u Bosni i Hercegovini je poznato, ali nije vojno. Treba podsjetiti da je Ruska Federacija, nediplomatskim saopćenjem iz svoje Ambasade u Sarajevu u martu 2021. godine, poručila “prijateljima u BiH” da će u slučaju praktičnog približavanja Bosne i Hercegovine NATO-u morati reagirati na ovaj, kako su ga nazvali, “neprijateljski korak”. Ovo je prvi put da se pojavila jedna ovakva eksplicitna ruska reakcija, u većem dijelu bh. javnosti pročitana kao prijetnja.

Moskva nije dala suglasnost za imenovanje novog visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta kojeg je Vijeće za implementaciju mira u BiH, ipak, ustoličilo, ali ovaj ruski potez je dao vjetar u leđa Miloradu Dodiku čiji separatizam, usljed rata protiv Ukrajine, nije više tako glasan jer Ruska Federacija ima preča posla od Dodika i njegovih stranputica. 

(Stavovi izraženi u tekstu isključivo su autorovi i ne odražavaju nužno službeno mišljenje Megafon.ba)

Megafon.ba