Detalji „izgubljeni u prijevodu“

Međunarodni predstavnici u BiH informiraju se o nama iz šturih izvještaja koje pišu domaće birokrate, a ključne vijesti čitaju iz specijalno pripremljenog sažetka prevedenog na engleski jezik

 Piše: Nermina Šunj – Kušljugić

U jednoj od scena filma „Gori vatra“ Pjera Žalice mire se „naši i njihovi“ vatrogasci, pa dvojica što su se donedavno preko nišana gledali sa suprotnih strana entitetske linije, uz pomoć stranaca nabrzaka postadoše kolege, i pred američkim oficirom – administrativcem treba da se rukuju. Pružaju ruke oprezno kao da su kužni, usporeno kao u špageti – vestern filmu. Pa Bošnjak bajagi stisne ruku kolegi Srbinu ali podvali mu srednjak. Ovaj šokiran žali se Amerikancu, a on u maniru britanskog lorda, u ganc novoj uniformi, uredno obrijan, sav u čudu, izbeči oči na obojicu pa pita: Why?!

Izvještajno „umivanje“ stvarnosti

Inače film obiluje komičnim ali surovo realnim scenama „umivanja“ grada uoči posjete gradu američkog predsjednika, a koje govore i o neznanju stranih administrativaca o domaćim prilikama. A “naši” peru i čiste sve, od ulica do obraza.

Tog „whay“ od stranaca kojima je BiH samo usputna faza u diplomatskoj karijeri i danas je mnogo, samo što se to danas zove „izražavanje zabrinutosti“ za procese u BiH. Počevši od ustavnih reformi, reforme javne uprave, pravosuđa, zdravstva, školstva.

Posebno to čuđenje i zabrinutost dolazi od administracije međunarodnih institucija u BiH čije zemlje Bosni i Hercegovini poklanjaju milione dolara za reforme, milione dovoljne za pozitivne promjene. Pa kako to da imamo ovo što imamo?

Pa to je zato što stranci o nama uče iz šturih, birokratskim rječnikom pisanih izvještaja. A izvještaje pišu uglavnom bh. građani zaposleni u stranim institucijama, organizacijama, agencijama, ambasadama.

Dabome, ozbiljni izvještaji, ozbiljnim institucijama, koji ozbiljno pravdaju ozbiljne sume novca, ne trpe neozbiljno literarno eksperimentisanje.

Ilustracije radi, u takvim izvještajima događaj s početka teksta otprilike bi bio sljedećeg sadržaja: „Zapaženi su pomaci u reintegraciji teritorija i saradnji lokalnog stanovništva te visok stepen tolerancije i izražene želje za normalizacijom (su)života“.

Priča o „srednjem prstu“, zaboga, nije za ozbiljnih izvještaja. To je već za prepričavanje anegdota, za filmske scenarije, viceve o ratu u BiH.

Nakon takvog sadržaja izvještaja, naravno da će se strancu koji ga je pročitao raširiti zjenice na svaki incident ili situaciju u kojoj se ne želi raditi zajedno ili za dobrobit svih građana BiH. Nakon miliona i miliona dolara i eura za reforme pravosuđa, na priču o korupciji koja nas guši i ubija, dabome da će začuđeno pitati: Zašto?!

Osim što se informiraju kroz birokratske izvještaje, malo je javnosti poznato i to da se većina međunarodnih organizacija u našoj zemlji o dešavanjima u BiH informiraju tako što im svakog dana, domaća, specijalizirana agencija dostavlja sažetak agencijskih i vijesti ostalih domaćih medija, prevedenih na engleski jezik.

Ono glavno o nama što u takvom novinskom sažetku realno nije ni moguće obuhvatiti, a čega najviše ima između redova u vijestima, jasno je samo rijetkim strancima koji dobro znaju domaće jezike pa samostalno prate događaje, dobro poznaju i razumiju prilike u BiH. 

Gdje odlazi strani novac

Nemiješanje u unutrašnju politiku BiH jeste izraz poštovanja suvereniteta jedne države ali i „pritisak“ na domaće snage da rade svoj posao. I tako i treba. Međutim, nakon svih miješanja, hrvatskih, srbijanskih, ruskih, turskih… zreli smo za jedno ozbiljno miješanje u „naša posla“, međunarodnih institucija i agencija koje za reforme u BiH ulažu milione eura, dolara, maraka. Ako iskreno žele odgovor na ono pitanje – zašto, trebali bi konačno početi s analizom kako se stvarno, „na terenu“ troši njihov novac.

Megafon.ba